Sveta riječ – sloboda!

Piše: Hana Bajrović

U Narodnom pozorištu Sarajevo, u okviru MESS OF programa, održano je predavanje na temu “Savremeno pozorište i drama u Slovačkoj”. Gost-predavač Juliana Benova govorila je o promjenama u slovačkom pozorištu nakon pada komunističke vlasti ističući da je jedna od najvećih promjena to što su predstave koje se igraju prestale da nameću ideologiju
Glavna tema ovogodišnjeg Internacionalno teatarskog festivala MESS bila je mržnja i nacionalizam. Poruka festivala jeste da dobro postoji, ali samo ako se ne odreknemo svoje čovječnosti, i da je želja i mogućnost za slobodom ono što nas drži na životu i ulijeva nam nadu. Upravo zbog te nade u sklopu Festivala bio je MESS OF program unutar kojega su održani okrugli stolovi i predavanja na najrazličitije teme iz kulture, a koje se nadovezuju na aktuelnu ekonomsku i političku situaciju, kako u regiji, tako i u svijetu.

Umjetnici se potpuno otvaraju novim idejama i pravcima, te počinju eksperimentirati sa tekstovima, scenografijom i temama bez ikakvih susprezanja. Sva ograničenja i bilo kakve ideološke zabrane bile su ukinute
Kultura posjećivanja teatra

U nedjelju, 2. oktobra 2016. u Narodnom pozorištu Sarajevo održano je predavanje na temu “Savremeno pozorište i drama u Slovačkoj”. Gost-predavač je bila Juliana Benova, teatrologinja i historičarka iz Slovačke koja je govorila o razvoju teatra u Slovačkoj nakon “Baršunaste revolucije”, te o načinu rada, ekonomskim prilikama i odnosu društva prema umjetnosti.

Kada je Slovačka nakon Drugog svjetskog rata, kao dio Čehoslovačke, došla pod vlast Sovjetskog Saveza, društveni i kulturni život bio je pod velikom presijom državne vlasti. Promjene iz 1989. godine, pad komunističke vlasti i “Baršunasta revolucija”, nisu zaobišle ni teatar, s obzirom da je on kulturna okosnica društva. Kako je u prethodnim godinama pozorište bilo na potpunoj margini, glumci i pozorišni umjetnici su konačno dobili priliku da se izraze. Ipak, nakon dugog vremena izostanka slobode i oni su se, kao i ostali članovi društva, preselili na ulice i trgove Slovačke, i tu govorili o svemu o čemu su dugo morali da šute.
Onog trenutka kada teatar otkriva šta je to što muči narod Slovačke te za čime žude, brišu se sve granice između društva i pozorišta; ono postaje centar društvenih događaja. Koncepti i dramaturgija se mijenjaju iz korijena i počinju da prate aktuelnu situaciju u državi

Pozorište je u tom periodu bilo potpuno zaboravljeno, a pozorišni život ugašen. Pored pokušaja da se konačno izbore za svoja prava i prosperitet, pozorište je nestalo sa liste prioriteta. Mnogi glumci su, u to vrijeme, čak postali i članovi novonastalih partija u pokušaju da se pronađu i konačno počnu aktivno učestvovati u društvenim promjenama.

No, nakon što je početna euforija, poslije otcjepljenja Slovačke i konačnog bijega iz komunističkih okova, prošla, umjetnici su shvatili da je vrijeme da se opet okrenu onome  čemu su i posvetili život. Međutim, postojao je jedan veliki problem: kako vratiti ljude u pozorište, jer je kultura posjećivanja teatra bila uništena. Glumci su shvatili da moraju otkriti teme kojima će zainteresirati publiku, ali i naći način kako da svojim projektima utiču na društvo i povežu se sa njima.

Otvaranje novim idejama i pravcima

Početkom devedesetih, sveta riječ i najpopularnija tema, bila je – “sloboda”. I, upravo u toj slobodi, glumci, reditelji i autori su vidjeli priliku i pronašli način da se približe publici. Osim što im je pomama za slobodom donijela nove ideje za projekte, otvorila su im se i potpuno nova potreba za poetikom. Sovjetski autori su istjerani iz pozorišnih krugova i počeli su da se javljaju novi dramaturzi i reditelji stvarajući novu epohu u Slovačkoj, epohu modernoga teatra i drame. Savremeno pozorište je 1993. godine konačno i zvanično dobilo status samostalnog.

Umjetnici se potpuno otvaraju novim idejama i pravcima, te počinju eksperimentirati sa tekstovima, scenografijom i temama bez ikakvih susprezanja. Sva ograničenja i bilo kakve ideološke zabrane bile su ukinute. Umjetničke teme postaju jedna vrsta autohtonog autorskog izraza, bez ikakve cenzure u pristupu. Od tog trenutka, u državi, enormnom brzinom raste broj, kako pozorišta, tako i pozorišnih trupa, te pozorišnih festivala.

Slovačko narodno pozorište
Jedan za drugim, počinju se u javnosti, tačnije u pozorišnih krugovima, pojavljivati savremeni, nekonvencionalni  tekstovi i nove pozorišne scene. Bez ikakvih susprezanja, oni bivaju predstavljeni gledateljstvu, a odgovor na ovu vrstu “nove” umjetnosti je bio  zapanjujući. Jedna od najvećih promjena koja se dogodila u slovačkom pozorištu nakon pada komunističke vlasti jeste da su, konačno, predstave koje se igraju prestale da nameću ideologije i mijenjaju moralnu i etičku svijest društva. Upravo suprotno, pozorište je počelo   intenzivno da se bavi moralnim dilemama, te da, prateći reformu i promjene u društvu, postavlja pitanja.

Onog trenutka kada teatar otkriva šta je to što muči narod Slovačke te za čime žude, brišu se sve granice između društva i pozorišta; ono postaje centar društvenih događaja. Koncepti i dramaturgija se mijenjaju iz korijena i počinju da prate aktuelnu situaciju u državi. Pozorište se podmladilo i samim time obavilo novim idejama. Pojavili su se autori koji su obavljali više funkcija istovremeno, bez da je i jedan segment njihovog posla ispaštao; šta više, otkriveno je mnogo istinskih talenata.

Apsolutni tabui

Projekti koji su nastajali unutar teatara su, ustvari bili kritički osvrt na teme koje su za komunizma bile apsolutni tabu. U najvećoj mjeri, to su komadi koji se bave holokaustom, komunizmom, modernim potrošačkim društvom, te nejednakostima. Pored tekstova koji se aktivno bave ovim problemima, u performativnim centrima nastaju projekti koji spajaju različite vrste umjetnosti, na taj način pokušavajući da dočaraju ono o čemu govore, te pružajući priliku različitim tipovima gledateljstva da pronađu nešto za sebe.

Statistika o teatarskom životu Slovačke u posljednje dvadeset i tri godine je impresivna. Oni su za tako kratak period uspjeli da stvore jednu novu, vlastitu poetiku, da započnu epohu slovačkog modernog teatra i drame. Kao pokazatelj koliko je Slovačka uložila u kulturu i koliko je napredovala nakon opresivnog sistema koji godinama uticao kako na društveni život, tako i na mentalitet stanovništva, Benova je iznijela sljedeće podatke: ukupan broj pozorišta u Slovačkoj je 79; od toga 5 državnih, 19 osnovanih od strane regija unutar države, 4 gradska, 51 pozorište osnovano od strane drugih pravnih osoba. Ukupan broj stalnih scena u Slovačkoj je 128. Ukupan broj pozorišnih trupa 87. Ukupan broj premijera u Slovačkoj u 2015. godini je 245.  Ukupan broj gostovanja u inostranstvu u 2015. godini je 337. Ukupan broj gostujućih trupa u 2015. godini u Slovačkoj je 170. Ukupan broj posjetilaca na sopstvenim produkcijama u  2015. godini u Slovačkoj je 1.606.175. Ukupan broj festivala i pozorišnih smotri (regionalne, slovačke, međunarodne) u Slovačkoj je 93. Ukupan broj predstava koje učestvuju na festivalima u Slovačkoj je 593. Godišnji budžet  za teatar iz javnih izvora u 2015. godini u Slovačkoj je 42.803.306 €, te oko 7.700.00 € od ostalih prihoda i projekata.

Država koja je dugo vremena bila pod opresijom, u rukama komunista, bez govora o ikakvim ličnim slobodama je za dvadeset godina postala mini-centar teatarskog života istočnog dijela Evrope. Za to vrijeme, Bosna i Hercegovina je odlučila da treba imati tri predsjednika, dva entiteta, nepoznat broj propalih firmi
U najkraćem, ovi podaci za BiH su poražavajući. Slovačka ima nešto manje od pet i po miliona stanovnika i postali su nezavisni gotovo kada Bosna i Hercegovina. Njihove ekonomske prilike su vrlo slične bosanskohercegovačkim, a neki sektori su vjerovatno i siromašniji. Lagali bi kada bi rekli da na Slovačku ne gledamo čak možda i sa malo visine, kroz neki elitistički pristup, “modernoga” društva, ali i prošlosti. Ipak, postoji jedna velika razlika u Slovačkoj i Bosni i Hercegovini. Oni su za dvadeset i tri godine uspjeli da shvate značaj i važnost kulture u svakodnevnom životu pojedinca i društva, te udružili sve snage i uložili u teatar.

Nekome je do predstave...

Broj pozorišnih festivala i premijera u Bosni i Hercegovini jedva da je dvocifren. Ako nemamo premijere, nemamo ni nove predstave; ako ne postoje nove predstave, ne postoji nova publika koja bi posjećivala teatar. Sigurno, ništa od ovoga ne može postojati ako država nema dovoljan budžet koji bi odvojila za kulturu, ili ako država smatra da je tek neki mali novac dovoljan za kulturu. I tako nalazimo razlog zašto se u BiH ne cijeni i ne posjećuje teatar, jer, “ljudi nemaju šta da jedu a nekome je do predstave, pa ima se čemu smijati i bez pozorišta”; jer da, za nas pozorište služi da bi isključivo zabavljalo, bez ikakve mogućnosti za samospoznajom, za učenjem, na kraju krajeva, za postojanjem boljom osobom.

Dok god druge gledamo sa visine, bez svijesti o vlastitim nedostacima, nemamo nikakve šanse za napredak. Država koja je dugo vremena bila pod opresijom, u rukama komunista, bez govora o ikakvim ličnim slobodama je za dvadeset godina postala mini-centar teatarskog života istočnog dijela Evrope. Za to vrijeme, Bosna i Hercegovina je odlučila da treba imati tri predsjednika, dva entiteta, nepoznat broj propalih firmi i građane koji jedni drugima zaviruju u novčanik nadajući se da onaj preko puta ima manje.
MESS 2016 - "Dom Eros Vjera"

Otići u pozorište je gubljenje vremena i novca, jer šta tamo možemo da naučimo osim da vidimo neke čudne ljude na sceni koji ismijavaju ili preispituju sve što je prosječnom bošnjaninu važno – Boga i državu.

Slovačka je možda uspjela da se istrgne iz komunističkih kandži prije dvadeset godina, ali se čini da je Bosna i Hercegovina odlučila da sama u te iste ralje pohrli. Jer, kada se jednom zaboravi priča o ratu i prođe neimaština, šta će nam ostati kao izgovor za bijeg od kulture?
-->

Komentari

Obavezna polja su markirana*

Povezani tekstovi