Hrvatska je opterećena ruskim oblikom pritiska

Intervju, Davor Gjenero

Piše: Tamara Nikčević      17.12.2018

Zagrebački politolog i nezavisni politički consultant, Davor Gjenero, za Avangardu komentariše Deklaraciju o položaju Hrvata u Bosni i Hercegovini koju je protekle sedmice izglasao hrvatski Sabor: “Deklaracija koju je prošlog tjedna usvojio hrvatski Sabor precizno detektira ključni problem Hrvatske kada je riječ o njenom odnosu prema Bosni i Hercegovini. Hrvatska se, naime, još nije naučila ponašati prema BiH, iako dominantan dio politike ima dobre namjere u izvedbi; na kraju to uvijek ispadne veoma loše…”; te govori o odnosu Dragana Čovića i premijera Andreja Plenkovića: “Čović je daleko od poželjnog partnera; dapače, riječ je o političaru kojeg se Andrej Plenković užasava… Činjenica da je kod Čovića sve prepoznatljivije povezivanje sa ruskim političkim interesima u BiH i na Balkanu nešto je što Plenkovića kao euroatlantistu veoma uzrujava i što u službenim krugovima u Zagrebu izaziva paniku. Čovićevo definiranje koalicije sa Dodikom, koja je s jedne strane temeljena na destabilizaciji BiH, a sa druge na pogodovanju ruskom interesu, nešto je što ozbiljno dezavuira hrvatsku politiku.”; načinu na koji Rusija utiče na političke tokove zemalja regije: “Kada govorimo o ruskom novcu, njime na ovom prostoru ne upravljaju menadžeri, nego isti oni koji tim resursima upravljaju u Rusiji. Riječ je o ekipi koja je u najvećem procentu regrutirana iz krugova, bivših tajnih službi, bivših policajaca i bivših visokih vojnih oficira. Kada govorimo o Hrvatskoj, Rusija tu ne pokušava ostvariti samo nekakve svoje ekonomske interese; Moskvi je puno važnije ostvariti politički, geopolitički i nacionalno-sigurnosni utjecaj.”
Deklaraciju o položaju Hrvata u Bosni i Hercegovini i europskom putu te države usvojio je protekle nedjelje hrvatski Sabor, i to ogromnom većinom glasova: 81 poslanik glasao je za, njih jedanaest bilo je protiv, dok je četvoro zastupnika ostalo uzdržano. Most i Živi zid nisu prisustvovali glasanju. 

“Deklaracija koju je prošlog tjedna usvojio hrvatski Sabor precizno detektira ključni problem Hrvatske kada je riječ o njenom odnosu prema Bosni i Hercegovini. Hrvatska se, naime, još nije naučila ponašati prema BiH, iako dominantan dio politike ima dobre namjere u izvedbi; na kraju to uvijek ispadne veoma loše”, kaže Davor Gjenero. “Doduše, marginalni su oni koji u Hrvatskoj zagovaraju treći entitet i izravno uplitanje Hrvatske u politiku BiH, te oni kojima je na pameti bilo kakva ideja o širenju Hrvatske preko granice”.

AVANGARDA: Ko u Hrvatskoj zagovara treći entitet u BiH?

GJENERO: Zastupnik Hrvoje Zekanović, koji je u Sabor izabran na listi Hrvatske demokratske zajednice (HDZ), sa kojima je docnije prekinuo suradnju. Zekanović dolazi iz okruženja klerikalnih civilno-društvenih organizacija i predstavlja rigidnu desnicu u Hrvatskoj; jedini je koji je izrikom pomenuo treći entitet u BiH kao rješenje. Možda još po koji zastupnik misli slično, ali to je uvjerljiva manjina. 

AVANGARDA: Što misli HDZ, budući da njihovi zastupnici traže da se Hrvatska jače uključi u rješavanje “bosanskog problema”? Miro Kovač, recimo, otvoreno traži promjenu Ustava i Izbornog zakona u susjednoj zemlji.

GJENERO: HDZ je pokazao da ne misli jednom glavom. 

AVANGARDA: Što to znači?

GJENERO: Dominantan ton koji smo čuli tijekom rasprave u Saboru svakako je različit od onoga što je oficijelna politika HDZ-a i njenog predsjednika Andreja Plenkovića, kao i ministrice vanjskih poslova Marije Pejčinović Burić. Očito je da tu postoje dvije “škole mišljenja”, od kojih je jedna dosta glasna i radikalna i koja kroz miješanje hrvatske politike u BiH pokušava vratiti svoje izgubljene pozicije unutar vladajuće stranke. Riječ je o dijelu HDZ-a koji je, nakon parlamentarnih izbora, bio uvjeren da kontrolira većinu u stranci. Na kraju se pokazalo da je premijer Plenković uspio spriječiti “neprijateljsko” preuzimanje politike HDZ-a. Jer, kad tu stranku predstavlja premijer Plenković, ona govori kao pristojna, umjerena evropejska partija. Što dokazuju i minimalne razlike između Plenkovićevog nacionalnog diskursa i diskursa liberala ili socijaldemokrata, posebno kada je taj diskurs racionalan, a ne samo upotrebljavan za političku borbu. 

Plenkovićev HDZ svjestan je da Hrvatska mora biti veoma oprezna kada govori o BiH.

AVANGARDA: Mislite da je pristojno i umjereno kada premijer Plenković i njegova ministrica vanjskih poslova poruče da Hrvatska “ne može odustati od problema svog naroda u svakoj zemlji”. Kako misli riješiti te probleme? Tako što će promijeniti Izborni zakon u drugoj zemlji, budući da nisu saglasni sa izborom Željka Komšića u Predsjedništvo BiH.

GJENERO: Koncept nemiješanja u unutarnje poslove druge države na međunarodnoj političkoj sceni napušten je praktično sa koncepcijom o europskoj sigurnosti i suradnji. Pitanje zaštite ljudskih prava je pitanje međunarodnih odnosa. Jasno je, pritom, da Hrvatska i BiH danas ne mogu biti u istom konceptu europskih integracija. Jer, Hrvatska je članica EU, zajednice koja počiva na načelima zaštite vladavine prava i temeljnih ljudskih prava. U tom kontekstu pitanje zaštite ljudskih prava, time i aktivnog i pasivnog biračkog prava državljana BiH koji su hrvatskog nacionalnog podrijetla, spada u set stvari o kojima hrvatska država može legitimno govoriti. 

AVANGARDA: Ne bih, baš, rekla da je Hrvatska, iako članica EU, primjer poštovanja temeljnih ljudskih prava.  

GJENERO: Mislim da je ključni problem hrvatske politike, barem one koju predstavlja Plenković, to što ne uspijeva naći partnera među Hrvatima u BiH.

AVANGARDA: Mislite da Dragan Čović nije partner premijera Plenkovića?

GJENERO: Čović je daleko od poželjnog partnera; dapače, riječ je o političaru kojeg se Andrej Plenković užasava. Čović je Plenkoviću ogroman uteg; tim prije što Čović ima više utjecaja na Plenkovićevu politiku činjenicom da sudjeluje u izboru zastupnika u hrvatskom Saboru, kao i u izboru predsjednika Republike. Istodobno, Hvatska nema oruđa kojim bi kontrolirala Čovićevu politiku. 

Činjenica da je kod Čovića sve prepoznatljivije povezivanje sa ruskim političkim interesima u BiH i na Balkanu nešto je što Plenkovića kao euroatlantistu veoma uzrujava i što u službenim krugovima u Zagrebu izaziva paniku. Čovićevo definiranje koalicije sa Dodikom, koja je s jedne strane temeljena na destabilizaciji BiH, a sa druge na pogodovanju ruskom interesu, nešto je što ozbiljno dezavuira hrvatsku politiku. Ipak, Plenković za sada nema manevarskog prostora, nema načina da takvu politiku potisne, ograniči ili eliminira. 

AVANGARDA: Kako to da desnom krilu unutar HDZ-a ne smeta saradnja Čovića sa Miloradom Dodikom? Vesna Pusić kaže da HDZ na neki način provodi politiku Milorada Dodika.

GJENERO: Čovićeva politika preslikava se u svim radikalskim opcijama. Desni, nacionalistički radikali, koji nastoje destabilizirati demokratske poretke, doista se na nekakav čudan međusobni način agregiraju. Ono što ih povezuje je fascinacija Vladimirom Putinom i Rusijom. Ta fascinacija nije samo u činjenici da Putin uspijeva ostvariti ono što su njihovi snovi, nego tu stoji i jedna veoma prozaična činjenica: naime, sve njih povezuje i novac koji dolazi iz Rusije i koji obilno pomaže sve one političke opcije koje mogu destabilizirati demokratsku Europu. 

Austrijski istraživački novinari veoma su intenzivno ispitivali ulogu Dodika i Banjaluke u finaciranju Slobodarske stranke i Hanca-Kristijana Štrahea na izborima u Austriji, koji su doveli do toga da je Štrahe postao partner u austrijskoj Vladi. Postojale su naznake i o finaciranju Janeza Janše u Sloveniji preko Republike Srpske, kao i pranja novca tamo gdje se otvorenije spominjala Mađarska, a iza čega opet stoji Moskva. 

I među hrvatskim nacionalistima i političkim radikalima koji nisu pretjerano euroatlantistički orijentirani nesporno postiji velika fascinacija Putinom i Rusijom. Šef te radikalsko-nacionalističke frakcije unutar HDZ-a je Milijan Brkić, kojeg, uz Milana Bandića, smatraju najvažnijim proruskim faktorom unutar državne politike Hrvatske. 

AVANGARDA: Koliko Rusija danas utiče na političke tokove u Hrvatskoj? Da li je Hrvatska na neki način talac ruskog kapitala? 

GJENERO: O ruskom kapitalu moramo govoriti veoma uvjetno; bolje je govoriti o ruskom novcu… U memoarima velikog jugoslavenskog diplomate, Crnogorca Veljka Mićunovića…

AVANGARDA: “Moskovske godine”?

GJENERO: Tako je. E, u toj kapitalnoj knjizi Mićunović objašnjava zašto je propao projekt izgradnje hodroelektranskog sistema na Tari.

“Zato jer je bio zasnovan na dvije iluzije: na ruskom kapitalu i na crnogorskoj radnoj snazi”, objasnio je Mićunović, koji je, kao što znate, i kao jugoslavenski ambasador u Moskvi, veoma dobro poznavao sovjetski sistem. 

Kada govorimo o ruskom novcu, njime na ovom prostoru ne upravljaju menadžeri, nego isti oni koji tim resursima upravljaju u Rusiji. Riječ je o ekipi koja je u najvećem procentu regrutirana iz krugova bivših tajnih službi, bivših policajaca i bivših visokih vojnih oficira. Kada govorimo o Hrvatskoj, Rusija tu ne pokušava ostvariti samo nekakve svoje ekonomske interese; Moskvi je puno važnije ostvariti politički, geopolitički i nacionalno-sigurnosni utjecaj. Hrvatska je danas opterećena ruskim oblikom pritiska više nego i jedna druga država osim možda Slovenije. Jer, i Slovenija je u sličnoj poziciji, ali se o tome manje govori.

AVANGARDA: Zašto je u geopolitičkom smislu Rusiji važna Hrvatska?

GJENERO: Zato što time Moskva pokušava pomakuti liniju razgraničenja između tvrdog NATO saveza i euroatlanskih struktura sa Srbije na korak ili dva dalje na Zapad.

AVANGARDA: Koliko je Hrvatska otporna na ruski uticaj?

GJENERO: Hrvatska se u tom smislu pokazala otpornijom nego što sam očekivao. Te zasluge prije svega valja pripisati ljudima koji su ovdje ozloglašeni: govorim o ekipi koja je provela konsolidaciju Agrokora i time spriječila ekonomsko i političko urušavanje Hrvatske koje je već bilo pripremljeno. Mnogi se danas užasavaju činjenice da su ruske banke skoro pedeset procenata vlasnik najvećeg koncerna u zemlji; ipak, da nije bilo te političke akcije, one bi bile stoprocentni vlasnik tog koncerna, čime bi bio uzdrman cijeli poljoprivredni i prehrambeni sector. Ovako su stabilizirani. To je bio prvi veliki uspjeh i tu se prvi put pokazalo koliko je za Hrvatsku važno euroatlansko parnerstvo. 

Ostvarujući i svoje ekonomske interese, Amerikanci su u velikoj mjeri pridonijeli spašavanju Hrvatske u zadnji čas. Nažalost, signali iz Američke ambasade u Zagrebu da je potrebno napraviti ono što je kasnije napravljeno dolazili su i u vrijeme administracije Zorana Milanovića, i naročito u vrijeme one prijelazne Vlade Tomislava Karamarka. Međutim, tada nije bilo interesovanja da ih se ozbiljnije sasluša. 

AVANGARDA: Ministri spoljnih poslova zemalja članica NATO-a dali su zeleno svjetlo i za aktivaciju Akcionog plana za članstvo (MAP) BiH u NATO-u. Koliko je za BiH to važan događaj? 

GJENERO: Svaki signal integracije važan je i nužan za BiH. Velika je šteta da EU nije ozbiljnije poslušala Vesnu Pusić prije nekoliko godina dok je zagovarala pristup BiH. Doduše, sve što je Vesna Pusić tada zagovarala naknadno je uvršteno u onu njemačko-britansku inicijativu, od koje na kraju nije bilo ništa. EU naprosto ima obvezu prema BiH. BiH je u ovakvoj poziciji pored ostalog i zato što je žrtva slijeganja nakon vala demokratizacije 1989, 1990. i što se na njoj prelomio sukob između reformacije i protureformacije. U BiH je proces demokratizacije krenuo, ali je tu zaustavljen najkrvavijim mogućim ratom i BiH je više nego itko drugi platila cijenu širenja i integracije Europe. Baš zbog toga bi EU morala shvatiti svoju obvezu integriranja BiH i konačno definirati posve drukčiji pristup učlanjenja BiH u EU prije nego i jednu drugu državu. Nažalost, kada razgovarate čak i sa najpametnijim ljudima iz najnaprednijih europskih država, veoma lojalnih europskoj ideji, reći će vam – zašto bismo to radili ako znamo da time pomažemo korumpirane strukture u toj državi koje samo kradu i otimaju. Naročito kada već…

AVANGARDA: Kad već možemo na njihovoj nesreći da zarađujemo svoje ogromne plate, a da ne radimo ništa da toj zemlji i njenim građanima ozbiljnije pomognemo. Posebno ako možemo da se “ugradimo” u neki posao sa onima koje preziremo i koje optužujemo da su korumpirani. Je li to odgovor?

GJENERO: Upravo tako. Cijeli proces međunarodne intervencije – od OHR-a pa dalje – morao je biti daleko efikasniji u svim ovim godinama. Koliko god bilo ovo osjetljivo za govoriti, naročito budući da sam svjestan da bi bez OHR-a situacija u BiH bila još i gora, ne bih, baš, jednoznačno rekao ono što i Dodik da njih treba istjerati; ali…

AVANGARDA: Ali?

GJENERO: Odgovornost za to što u BiH nije bolje pored ostalog je i na svim dosadašnjim visokim predstavnicima, međunarodnim upraviteljima, i sl.  

AVANGARDA: Nakon sjednice Predsjedništva BiH, Milorad Dodik je saopštio da je zajednički usvojena izjava vezana za evropske integracije, kojom je “naglašena potreba da se one u BiH ubrzaju”. Zvuči li Vam ova izjava ohrabrujuće? 

GJENERO: To što političari deklaratorno govore o potpori europskom putu ne znači mnogo sve dok ne promijene temeljni diskurs. U Hrvatskoj su poruke o tome da zemlja želi brzo pristupanje EU bile puke priče i tlapnje na koje smo nasijedali i mi koji kao promatrači sudjelujemo u političkom životu, sve dok s jedne strane nije uhapšen bivši premijer Ivo Sanader zbog korupcije i dok političari iz Slovenije i Hrvatske za uši nisu bili dovedeni u situaciju da sjednu i dogovore razumno rješenje za izlazak iz marginalne krize koja je pretvorena u sveti rat. Mislim na razgraničenje u Piranskom zaljevu. Drugim riječima, sve dok se matrica bitno ne promijeni, ne vidim da bi političari koji pripadaju starim sustavima mogli biti stvarni zagovornici promjena. Kada se stara matrica promijeni, ti političari više ne znaju raditi ništa. To se pokazalo i u Hrvatskoj sa generacijom koja je otišla: onoga momenta kada su obavljene domaće zadaće, mnogi su pokušali kola vratiti u stare tračnice i ponašati se po istim obrascima koje su usvojili i u kojima dobro plivaju.

AVANGARDA: Hoćete da kažete da Dodiku ne vjerujete ni kad darove nosi?

GJENERO: Ne, ne vjerujem u Dodikovo europejstvo. Baš kao što ne vjerujem u auroatlantizam Dragana Čovića. 

AVANGARDA: Prateći Srbiju i Rusiju, Dodik insistira na vojnoj neutralnosti BiH. Što znači vojna neutralnost? Vuk Drašković je svojevremeno objašnjavao da to u slučaju Srbije ne znači ama baš ništa, budući da neutralnost koju je Beograd proglasio nije priznao niko.

GJENERO: Vojna neutralnost efikasna je samo u onim slučajevima kada je međunarodno garantirana. Vojno neutralna je Austrija, koja je utemeljena na austrijskom državnom ugovoru, čiji garant su velike sile koje su se dogovorile da će Austrija biti neutralna, te da će uživati njihovu punu zaštitu. U takvim okolnostima vi možete proglasiti vojnu neutralnost. 

Bilo je moguće uspostaviti potpunu vojnu neutralnost regije i taj sustav je onda najjeftiniji: u tom slučaju vi imate međunarodno garantiranu nacionalnu sigurnost i morate razvijati samo policijske snage i snage za intervencije na granici u smislu sigurnosti od koškanja sa susjedima. Samo tada nemate potrebu razvijati taktičke vojne snage. Možda su države Balkana nakon Dejtona, ili u sklopu Dejtona, doista imale šansu nešto tako napraviti. Međutim, to nikome tada nije padalo na pamet. Bio je započeo i pozitivan put razoružavanja svih ovih država, koji je smanjivao opasnosti i potrebu za izgradnjom pojedinačnih vojnih snaga. Onoga momenta kada je taj oblik međunarodne kontrole popustio, odnosno prestao, i kad su se države regije ponovo počele naoružavati, neutralnost je postala besmislena. Tim prije što je ova regija okružena NATO zemljama – od Hrvatske, Mađarske, Albanije, Rumunjske, Grčke, Turske i Crne Gore. 

Ono što u kontekstu teze o neutralnosti brine je repetiranje iste izjave iz veljače prošle godine ministra Sergeja Lavrova o stvaranju prostora četiri neutralne države predvođene Srbijom. To nam jasno govori da je riječ o ruskom projektu koji uz pomoć satelita u Srbiji želi uspostaviti kontrolu nad četiri preostale države regije, i po starom ruskom receptu uvijek sa margine potresati EU. Srećom, NATO je to shvatio, pa je Crna Gora bez problema ušla u NATO; Makedonija će, valjda, u naredne dvije godine postati članicom, čime će se priča o vojnoj neutralnosti svesti na Srbiju. Tada se postavlja pitanje iskrenosti politike u BiH. Jer, s jedne strane Dodik pristaje na Akcijski plan o članstvu BiH u NATO, dok s druge govori o neutralnosti. Akcijski plan za članstvo nema nikakvog smisla ako ste unaprijed rekli da ne želite to članstvo.

AVANGARDA: Hoće li Hrvatska pomoći BiH na putu učlanjenja u NATO kao što je pomogla Crnoj Gori, što mislite?

GJENERO: Nadam se da hoće. Vjerujem da su u Zagrebu shvatili da su unutar NATO veoma mnogo izgubili time što su propustili izboriti se da i formalno Hrvatska bude fokusna točka za pristupanje Crne Gore NATO. Ulogu je preuzela Slovenija, koja se sada nudi i BiH. Naprosto, to je pitanje državnog prestiža. Obično taj posao radi najnovija članica, što znači da bi to u ovom slučaju mogle biti ili Slovenija ili Crna Gora. Možda bi bilo bolje da to radi Crna Gora u partnerstvu sa Hrvatskom, budući da službena Podgorica ima daleko manje otvorenih pitanja sa BiH nego Hrvatska. Time bi i Crna Gora bila ojačana kao pridonoseća članica NATO, dokazujući da za to ima kapaciteta. Pogotovo u savezništvu sa Hrvatskom.

             

-->

Komentari

Obavezna polja su markirana*