Turizam i obnova kao vid zaborava i izgradnje poželjnog naslijeđa

“Zločini u naše ime, tišine o našim zločinima” (II)

Piše: Belma Bećirbašić i Ivana Stanković      14.11.2018

“Zločini u naše ime, tišine o našim zločinima”, naziv je rada nastalog kao rezultat dvogodišnjeg istraživanja autorica Belme Bećirbašić i Ivane Stanković o problematičnom naslijeđu ratne prošlosti Armije i MUP-a RBiH na području Konjica i zločinima počinjenim nad srpskim i hrvatskim vojnicima i civilima u vrijeme trogodišnje opsade grada od strane JNA/VRS-a, odnosno HVO-a. Kakvo mjesto zauzimaju u pamćenju lokalne zajednice? Da li se odobravaju, osporavaju ili potiskuju? Na čemu se gradi i održava dominantni narativ o ratnoj prošlosti? Na bazi čega ga stanovnici prihvataju? Šta se pamti, a šta prešućuje i koji faktori igraju presudnu ulogu u tumačenju spornih tačaka sjećanja? Kakva je etnička dimenzija pojedinačnih sjećanja na rat (pripadnost većinskom/manjinskom narodu Konjica)? U nastavcima donosimo neke od najzanimljivijih nalaza ovog rada objavljenog koncem 2017. u publikaciji Kultura sjećanja u lokalnim zajednicama u BiH Fondacije Mirovne akademije.
Mnogi indikatori ukazuju na to da obilježavanje prošlosti nije od naročitog interesa općinskim nosiocima vlasti, a ponajmanje dugogodišnjem načelniku općine, Emiru Bubalu koji se, kao što mu se u zajednici zamjera, rijetko kada i pojavljuje na komemorativnim događajima. Na zvaničnom nivou ne postoji oficijelna verzija o ratnim dešavanjima na području Konjica i jedino je na osnovu gore navedenih mjesta i praksi sjećanja moguće naslutiti obrise dominantnog narativa. Ni sam razgovor na tu temu ne doima se kao osobito zanimljiv (ili ugodan?) općinskim predstavnicima. Dok su jedni na naša pitanja o tumačenju ratne prošlosti izbjegavali pružiti odgovor (“Ne znam, zna se kako je… sad pričat’ o tome… nije bitno”), drugi su prebacivali temu na današnjicu (“To je najmanji problem u općini Konjic. Veći je problem infrastruktura i ostalo” (1)). 

Činjenica jeste da Konjic nije (niti ima pretenzija da bude) grad koji živi u (ratnoj) prošlosti, a niti od nje, te su se i predstavnici općinske vlasti u poslijeratnom razdoblju naročito fokusirali na obnovu uništene infrastrukture, preoblikovanje kulturno-povijesnog naslijeđa i razvoj turizma, kao novog faktora privrednog razvoja općine. Moguće je da je na ovo uticalo, između ostalog, i donošenje presude za logor Čelebići neposredno poslije rata, u novembru 1998. godine. Ovo suđenje, kao drugo po redu pred MKSJ-om, nije prošlo nezapaženo, i uspostavilo je već na samom početku (mira) narativni obrazac kroz koji će se formirati kako vanjska tako i lokalna perspektiva ratne prošlosti Konjica. 

Da li se fokus na turizam i obnovu kulturnog naslijeđa može protumačiti i kao vid konstruiranja novog, poželjnog naslijeđa odnosno promoviranja pozitivnog imagea zajednice?

Vremenske i prostorne fantazije 

Konjic je općina koja je doživjela jednu od najizrazitijih poslijeratnih transformacija povijesno-kulturnog naslijeđa, pa time i urbanog prostora. Prostorne intervencije su najemblematičnije u staroj jezgri grada, pri čemu polazišnu tačku u obnovi naslijeđa zauzima obnova ćuprije, koja, povezujući dvije obale Neretve, simbolički obuhvata identitet Konjica. Nakon što je u julu 2003. godine ovo dobro proglašeno nacionalnim spomenikom, Općina Konjic je uz pomoć Vlade Republike Turske počela sa radovima na njenoj rekonstrukciji kao i revitalizaciji stare konjičke čaršije. 

Prilikom ceremonije otvaranja, 2009, upriličene na Dan Općine Konjic, mediji bliski strukturama SDA su načelnika Općine Konjic proglasili “neimarom” zahvaljujući kojem je, “uz prijatelje donatore iz Turske”, “Konjic uspio dosanjati san svojih predaka o obnovi vrijednog spomenika”, (2) dok je tim povodom Općinsko vijeće Konjic dodijelilo Recepu Tayyipu Erdoğanu, predsjedniku Vlade Republike Turske, priznanje “Počasnog građanina”. 

Dodatno je na zgradi osnovne škole u kojoj je bio smješten bivši logor Musala oslikana freska “Tursko-bosanskog prijateljstva”, za koju predstavnici Općine kažu da se radi o “sitnici, znak zahvalnosti turskoj vladi koja je dosta stvari uradila za Konjic”. (3) U suštini, ovo prijateljstvo odražava dominantno političko raspoloženje na nivou Federacije BiH, pri čemu prostorne intervencije sjećanja na svojevrstan način materijaliziraju političke, medijske i investicijske interesne strukture moći. 





















Naime, obnova kulturno-povijesnih spomenika u regionu samo je jedan od instrumenata kojim se aktuelna vlada Republike Turske služi kako bi putem “meke moći” – da upotrijebimo termin koji u pogledu turske vanjske politike preovladava u međunarodnoj akademskoj i političkoj zajednici – otvoreno njegovala osmanski tj. “neoosmanski” kulturni preporod. Ovaj termin se osobito koristi u pogledu (re)konstrukcije arhitekturalnih cjelina, koje upražnjavaju svojevrsnu fantaziju prošlosti, jer, kao što vrlo perceptivno podvlači Anderson (1991: 6), “zajednice se ističu ne po svojoj lažnosti odnosno originalnosti, već po stilu u kojem su izmišljene”. (4)

U Konjicu je taj simbolički imaginarij nekadašnjeg vremena otjelovljen u novoj turističkoj jezgri grada koja okružuje ćupriju, uključujući i izgradnju zanatskog centra na desnoj obali Neretve, u kojem se ističe tzv. Sahat-kula. Zapravo, kada su u pitanju prostorne intervencije, sve je – kao što naglašavaju i predstavnici Općine – pomno iscenirano a radi ponovnog vraćanja autentičnog izgleda stare jezgre grada. (5)

Obnovu ćuprije i zanatskog centra pratila je i izgradnja Zavičajnoga muzeja, što je zajedno sa prirodnim ljepotama ovog kraja stvorilo preduslove za unapređenje turističke ponude, te je u svrhe obrazovanja kadrova otvorena i Visoka škola za menadžment i turizam. Tako je Konjic danas jedna od najatraktivnijih unutrašnjih turističkih destinacija, a od otkrivanja podzemnog Titovog bunkera na prostoru lokaliteta bivše namjenske industrije “Igman” i – svjetskih umjetničkih pozornica. Od 2008, u okviru Bijenala koji se održavaju u ovom prostoru, na stotine umjetnika iz cijelog svijeta je posjetilo Konjic pokrećući pitanja poput antimilitarizma, suočavanja s prošlošću i srodnih mirovnih tema (u kojima, usput rečeno, do sad nije bilo govora o nasilnoj prošlosti ovog područja).

Prekrajanje spornih tačaka prošlosti

Važan faktor u razumijevanju procesa preoblikovanja kulturno-povijesne baštine i identiteta grada sukladno željenom interpretativnom naslijeđu dominantne grupe jeste simbolička organizacija urbanih elemenata. Njihova raspodjela i međusobna interakcija u datom prostoru govori o mogućem odnosu između vremena i prostora kroz sjećanje i time vrlo vjerovatno reflektira ono što se bira da se pamti odnosno zaboravi. Takvo što vrlo precizno oslikava izbor da Spomen soba bude smještena u užoj turističkoj jezgri nadomak ćuprije: “Zašto Spomen soba tu? Zato što je tu šehidsko mezarje, prostor Islamske zajednice, pa pošto je blizu i Zavičajni muzej, mislili smo, kad dođu delegacije, kad se već sve obilazi, da se i tu navrati, da je sve nadohvat ruke... Jednostavno, pripada tom mjestu.” (Enes Helebić, Organizacija porodica šehida i poginulih boraca Općine Konjic)

Potvrđujući Halbwachsovu tvrdnju da je tendencija ka uprostorenju prisutna kod svih zajednica, Jan Assmann (2002: 47) navodi da “svaka zajednica teži ka tome da promjene po mogućnosti izbriše i da povijest razumijeva kao nepromjenljivo trajanje.” (6) Simboličko-metaforička dimenzija šutnje očitava se, stoga, i u pažljivo rekonstruiranom prostornom identitetu. Jasno je da ove radikalne intervencije ne proističu neposredno iz nastojanja da se potisnu neugodne tačke recentne povijesti, no služe kao pogodan alat istom budući da (kolektivna) težnja za estetskim preoblikovanjem gradske jezgre seže još u prijeratno doba. Zapravo, transformiranjem kulturnog (etno)krajolika kroz upisivanje novih/pozitivnih znakova u baštinu grada postiže se ujedno i svrha prekrajanja spornih tačaka prošlosti. Postojeće intervencije sjećanja, drugim riječima, služe i “prekrivanju tragova svoje najnovije prošlosti, svojih rana”, te i turistički boom kao vid ekonomskog i društvenog oporavka postaje “oblik zaborava, brisanje prebolnih tragova sjećanja” (Connerton 2008: 68) (7). 

Dok su napori lokalne vlasti usmjereni na brendiranje novog imidža grada pridobili sve simpatije i pohvale u zajednici (“Konjic nikad nije bio ljepši”), ipak ne izostaju kritike na račun toga što se obilježavanju prošlosti ne pristupa strateški, što zorno ilustrira komentar na blogu udruženja Volonteri i prijatelji Konjica (8): “Ono što je porazno jeste da ratni period naše općine nije dokumentovan. A to općina duguje svojoj prošlosti i svojoj budućnosti, osigurati istinu i trajno sjećanje na historijske događaje odbrane od agresije 1992-95. godine. U tom pravcu mladi ove grupe inicirati će okupljanje svih probosanskih snaga za pripremu i štampanje knjige koja će svjedočiti i o herojskoj odbrani i istini grada Konjica i njegovih građana.” 

Doista, zašto na općinskom nivou nije uspostavljen zvanični prikaz ratne prošlosti zajednice ili jasno formulirana politika pamćenja, kao u slučaju većine drugih zajednica sličnog ratnog i poratnog konteksta?

1. Iz intervjua sa Ivanom Karlovićem, predsjedavajućim Općinskog vijeća (OV) Konjic.
2. “Vratio simbol grada”, Dnevni avaz,18. juni2009.
3. Iz intervjua sa Biljanom Handžo, pomoćnicom načelnika za kulturu, sport i informisanje Općine Konjic.
4. Anderson, B. 1991 (1983). Imagined Communities. London-New York: Verso.
5. Konjic dobio zavičajni muzej. http://neretvakonjic.blogspot.in/2011/02/konjic-dobio-zavicajni-muzej.html
6. Assmann, J. 2005 (2001). Kulturno pamćenje. Zenica: Vrijeme.
7. Connerton, P. 2008. Seven types of forgetting. Memory Studies, Sage Journals 1(1):59–71.
8. “Porazno je da ratni period naše općine nije dokumentovan,” http://volonteriprijateljikonjica.blogger.ba/

(U sljedećem nastavku: Šta je zajedničko u sjećanju HVO-Armija RBiH)



-->

Komentari

Obavezna polja su markirana*