Zvanične prakse sjećanja

“Zločini u naše ime, tišine o našim zločinima” (I)

Piše: Belma Bećirbašić i Ivana Stanković      08.08.2018

“Zločini u naše ime, tišine o našim zločinima”, naziv je rada nastalog kao rezultat dvogodišnjeg istraživanja autorica Belme Bećirbašić i Ivane Stanković o problematičnom naslijeđu ratne prošlosti Armije i MUP-a RBiH na području Konjica i zločinima počinjenim nad srpskim i hrvatskim vojnicima i civilima u vrijeme trogodišnje opsade grada od strane JNA/VRS-a, odnosno HVO-a. Kakvo mjesto zauzimaju u pamćenju lokalne zajednice? Da li se odobravaju, osporavaju ili potiskuju? Na čemu se gradi i održava dominantni narativ o ratnoj prošlosti? Na bazi čega ga stanovnici prihvataju? Šta se pamti, a šta prešućuje i koji faktori igraju presudnu ulogu u tumačenju spornih tačaka sjećanja? Kakva je etnička dimenzija pojedinačnih sjećanja na rat (pripadnost većinskom/manjinskom narodu Konjica)? U nastavcima donosimo neke od najzanimljivijih nalaza ovog rada objavljenog koncem 2017. u publikaciji Kultura sjećanja u lokalnim zajednicama u BiH Fondacije Mirovne akademije.
Na putu iz Sarajeva ka Konjicu, zavedeni prizorom krajolika koji se pruža pred nama po prelasku planinskog prevoja na Ivan sedlu, iz Bosne u Hercegovinu, zaboravljamo da smo upravo prošli kraj Bradine, sela odakle su od strane pripadnika tzv. lokalnih obrambenih snaga Konjica odnosno zajedničke komande Hrvatskog vijeća obrane (HVO), Ministarstva unutrašnjih poslova Republike BiH (MUP RBiH) i Teritorijalne odbrane (TO) u drugoj polovini maja 1992, netom nakon što se Konjic našao pod blokadom JNA/VRS-a, prvi građani srpske nacionalnosti odvedeni u vojnu kasarnu u Čelebićima. Zlodjela u ovom logoru, u kojem će do decembra 1992. godine biti zatočeno 400 osoba, a ubijeno njih 16, temeljito su dokumentirana u presudi Međunarodnog krivičnog suda za bivšu Jugoslaviju (MKSJ), koja je predstavljala prekretnicu u međunarodnoj pravdi jer je, između ostalog, tada ustanovljeno silovanje kao oblik mučenja.

Po ulasku u Konjic, zaustavljamo se u naselju Musala, prepoznatljivom po kompleksu koji “Prvu osnovnu školu” povezuje sa sportskom dvoranom “Konjičanka”. Tu je u različitim vremenskim periodima bilo zatočeno oko 900 Hrvata, 100 Srba i, kao jedinstven slučaj, 30-ak pripadnika Armije RBiH. (1) Uprkos dvije pravosnažne presude Suda BiH za zlostavljanje zatvorenika, ni ovaj objekt, kao ni bivši logor u Čelebićima, nije obilježen kao mjesto stradanja.

Smještena tik iznad turističke jezgre grada, s Musale je moguće pogledom obuhvatiti gotovo cijelu panoramu grada. Ono što isprva privlači pažnju jeste razorena munara na lijevoj obali Neretve – jedini sačuvani materijalni trag trogodišnjeg granatiranja grada. Vardačka džamija je tokom granatiranja Konjica pretrpjela značajna oštećenja. Prilikom restauracije je na inicijativu Islamske zajednice (IZ) odlučeno da se srušeni dio ne obnavlja, odnosno da munara “ostane znak spomena na vakat koji nam se desio”. (2) Čini nam se da rijetko koji toponim u BiH tako nedvosmisleno odražava prevladavajući odnos prema traumatičnoj prošlosti kao naličje Vardačke džamije, te ćemo najprije kroz njen, a potom i primjer dvije vodeće memorijalne/komemorativne prakse ilustrirati osnovna obilježja zvaničnog narativa u Konjicu.

Simboli sjećanja

Prezerviranje devastirane materijalne kulture kao relikvije stradanja, u čijoj osnovi je otpor prema zaboravu, smatra se jednim od najkontroverznijih vidova memorijalizacije. Rijedak blistav primjer ove kulturne prakse, koja se raširila nakon Drugog svjetskog rata je Memorijalni mirovni park Genbaku Domu u Hirošimi: jedna od rijetkih građevina koju atomska bomba nije do temelja razorila upisana je u popis svjetske baštine kao “snažan simbol razarajuće sile čovječanstva”. No, pretvorba ruševina u mjesto pamćenja, reducirana na vlastiti simbolički univerzum, vrlo lako može unutar problematičnog konteksta biti zlorabljena kao kontranarativ; primjerice, ruševine Frauenkirchea, evangelističke crkve uništene tokom bombardovanja Dresdena, služile su kao “retoričko sredstvo DDR-a u naglašavanju brutalnosti kapitalističkog Saveznika i prikazivanju njemačkog naroda kao žrtve a ne konzumenta nacističkog projekta” (Moshenska 2015: 81–85).

Temeljem ovog polariteta, moglo bi se reći da je restauracija Vardačke džamije podešena tako da uskladi istovremeno njenu praktičnu i mnemoničku ulogu. Dok je prva u funkciji molitvenog prostora, potonja se ostvaruje u simboličkoj dimenziji munare, personificirajući istovremeno islamski sakralni prostor te, unutar partikularnog lokalnog konteksta, duhovno-materijalnu kulturu bosanskih Muslimana. Minareti su u ovom ratu stoga bili masovno uništavani u cilju stvaranja monoetničkih prostora – kako će potvrditi MKSJ u nekoliko presuda u vezi uloge VRS-a.

Ova dimenzija je presudna za razumijevanje motiva eksploatiranja simboličkog potencijala polusrušene munare, čije je razaranje, u okviru zvanične verzije, smješteno u isti kontekst – pod “tenkovskim projektilom ispaljenim iz pravca Boraka, odnosno položaja VRS”. Razorena munara je emotivno moćan vizualni instrument, jer istovremeno evocira i stradanje bosanskih Muslimana i efektnost Miloševićevog, odnosno Karadžićevog nacionalističkog projekta posredstvom JNA/VRS-a. Odluku da se ona prezervira treba čitati, dakle, u etnokonfesionalnom ključu stradanja i upisivanja njegovog traumatičnog značenja u kulturnu baštinu grada.

Kao takva, ona, također, podupire i mit o pretpostavljenoj (etničkoj) “nevinosti”. Tome, usput rečeno, doprinosi i prostorno okruženje Vardačke džamije, tj. neposredna blizina Pravoslavne crkve Sv. Vasilija Velikog. Poznata fotografija oštećene munare i “netaknutog” tornja nerijetko je bivala medijski eksploatirana u svrhe antagoniziranja dva odnosa brige prema kulturno-historijskom naslijeđu (sačuvano nasuprot uništeno) te povlačenja jasne kontraparalele između nas (žrtve) i njih (tlačitelja). Ovaj dominantni ratni i poratni narativ bošnjačkog političkog establišmenta paradigmatično sažima iskaz pripisan bivšem predsjedniku RBiH, Aliji Izetbegoviću: “Sačuvana Saborna crkva u Sarajevu i srušena džamija Ferhadija u Banja Luci govore sve i o njima i o nama. Ovo su kameni svjedoci koji ne lažu.”

Požrtvovnost i herojska odbrana

Fotografije 478 poginulih i nestalih šehida, boraca, pripadnika Armije i MUP-a RBiH, koji su “odbranili naše dostojanstvo i oslobodili nas od agresora”, čine stalnu postavku recentno inaugurirane (2015) Spomen sobe, čije središte krase tri zastave s grbom zlatnih ljiljana i čuvena fotografija Danila Krstanovića koja prikazuje Aliju Izetbegovića dok uči Fatihu na Kovačima. Predstavljajući svojevrsni topos nacionalne odbrane, Spomen soba se simbolički nastoji ustoličiti i kao mjesto mučeništva odnosno šehitluka, što naglašava i činjenica da je izgrađena neposredno uz šehidsko mezarje u staroj jezgri grada. Poginuli vojnici predstavljeni su time kao mučenici koji su se herojski žrtvovali za vjeru i naciju, čime ne samo da “zaslužuju vječitu zahvalnost i podršku” (Cage 2015: 1), već su i, kao šehidi (“žrtve”, “svjedoci”), izuzeti od grijeha, drugačije rečeno, oslobođeni krivice.

Dok se kroz Spomen sobu oplakuju oni koji su “za odbranu Konjica i BiH dali svoje živote”, dotle se na “Dan konjičkih brigada” – obilaskom spomen-obilježja civilnim žrtvama rata, poginuloj djeci, policajcima, šehidima, te borcima Narodnooslobodilačkoga antifašističkog rata 1941-1945. (NOAR) – slavi požrtvovnost i herojska povijest zajednice i njenih branitelja. Ona se tradicionalno obilježava na Dan državnosti, 25. novembra. Ovim paralelnim obilježavanjem nastoji se, očito, navedenim jedinicama pripisati zasluga u odbrani opstojnosti i državotvornosti BiH. Nije onda uopće slučajno da su se i borci NOAR-a našli pod istom kapom sjećanja.

Smještanje odbrane BiH u okrilje naslijeđa narodnooslobodilačke borbe iz Drugog svjetskog rata dio je napora na nivou Federacije BiH (FBiH) da se očuvanjem tekovina ZAVNOBIH-a afirmira državotvorni kontinuitet borbe za BiH. Ovaj narativ u svojim ideološkim programima pretežno zastupaju bošnjačke, odnosno probosanske političke partije, i desne i lijeve orijentacije, promovirajući nacionalni identitet Bošnjaka i bosanskohercegovačkih muslimana kao zaštitnika multietničkog karaktera BiH. Navedeni narativ je dodatno institucionaliziran na nivou FBiH kroz izjednačavanje “antifašista iz Drugog svjetskog rata i antifašista iz ovog posljednjeg, odbrambeno-oslobodilačkog rata ’92-’95”, čime se nastoji povući paralela o ideološkoj sličnosti Armije RBiH sa partizanskim pokretom, a odbrana BiH prikazati kao “ideološko antifašistička” (Karačić 2012: 53).
 
Navedeni primjeri pokazuju da se na zvaničnom nivou promoviraju dvije međusobno prožimajuće reprezentacije ratne prošlosti općine, naznačavajući da je ona bila pod napadom agresora (Konjic kao grad žrtva), te da se, posljedično tome, u njoj uspješno vodio odbrambeno-oslobodilački rat (Konjic grad heroj), što je i centralni narativ o Armiji RBiH odnosno odbrani BiH.

Pomenute prakse također govore da se pamćenje na institucionalnoj razini oblikuje oko ratnih veterana Armije i MUP-a RBiH. Sjećanje na civilne žrtve rata reducirano je na podupiranje dominantnog narativa o odbrambeno-oslobodilačkom ratu. Veterani rata su i u ostatku Federacije BiH nosioci zvaničnog pamćenja, no čini nam se da rijetko gdje zauzimaju ovako istaknuto mjesto sjećanja.

Ovo nije toliko začuđujuće imajući u vidu da je na području Konjica registrirano 12 boračkih organizacija, koje u najvećoj mjeri predstavljaju različite vojne i paravojne jedinice Armije i MUP-a RBiH sa ovog prostora. Smatramo da je u razumijevanju intenzivnijeg angažmana ratnih veterana na polju sjećanja u posljednjem periodu presudan i sljedeći kontekst. Naime, nakon prosljeđivanja predmeta MKSJ-a nacionalnim pravosudnim organima na vidjelo su postepeno počeli izlaziti i zločini pripadnika Armije RBiH, osvjetljavajući istovremeno ratnu sliku Konjica. Povećanje broja optužnica izazvalo je, primjerice, formiranje Fondacije za pravnu pomoć pripadnicima ARBiH osumnjičenim i optuženim za ratne zločine.

Ovoj inicijativi boračkih udruženja deklarativno je pružena podrška Ministarstva za pitanja boraca i invalida odbrambeno-oslobodilačkog rata na nivou FBiH: “Optužbe koje se podižu u posljednje vrijeme su pokušaj izjednačavanja agresora i nas, izjednačavanja zločinca i žrtve. To nikako ne smijemo dozvoliti, jer se time želi promijeniti karakter rata. Cilj nam je da branimo sve naše borce, jer su se svi oni borili za jedinstvenu, suverenu, nedjeljivu i samostalnu BiH, svih njenih naroda i građana.”

Imajući u vidu da se dosta velik broj navedenih optužnica odnosi upravo na zločine počinjene na području Konjica, čini se da izgradnja Spomen sobe – kao idejni projekt Organizacije porodica šehida i poginulih boraca te Udruženja ratnih vojnih invalida Općine Konjic – dolazi u pravi čas. Mjesta pamćenja, napomenimo, odražavaju prvenstveno “prioritete, politiku i senzibilitet onih koji su ih sagradili”, te spomenici više govore o njihovim graditeljima nego o onima kojima su posvećeni (Heathcote, citirano u Whitmarsh, internet). Smatramo otud da Spomen soba prevashodno služi promoviranju pozitivne uloge brigada u namjeri da se branitelji zajednice prikažu kao heroji, a ne zločinci, odbrana herojska, a Konjic i njegov dominantni narod žrtva, kako jučer (opkoljen) tako i danas (optužen).

“Da nije bilo Konjica, ne bi možda bilo ni Mostara, ni Sarajeva. Mi smo odavde svima slali (iz fabrike naoružanja Igman, op.a.) oružje da se brane, i Tuzli, i Bihaću, svima. Dakle, ta odbrana je herojska, a nažalost rezultat toga je toliko žrtava, i prvenstveno napaćenih Bošnjaka...” (Enes Helebić, Organizacija porodica šehida i poginulih boraca Općine Konjic)

Ovi narativi viktimizacije i pretpostavljene “nevinosti” instrumentalni su, smatramo, i u relativiziranju zlodjela počinjenih nad nebošnjačkim stanovništvom. Svaki naš pokušaj da o tome razgovaramo s predstavnicima kako vlasti tako i boračkih udruženja završio je sljedećim komentarima: “Zločina je bilo nad građanima svih nacionalnosti, a čini mi se da se o zločinima počinjenim nad stanovništvom srpske nacionalnosti puno više priča nego o zločinima nad bošnjačkim stanovništvom.” (Edin Mujak, pomoćnik načelnika za pitanja boraca i invalida, izbjegla i raseljena lica i socijalnu zaštitu Općine Konjic)

“Toliko zločina ovdje, a samo su Bošnjaci procesuirani, pa odakle onda tolike žrtve, ko ih je pobio...?” (Enes Helebić, Organizacija porodica šehida i poginulih boraca Općine Konjic)

Ovi navodi potvrđuju da na zvaničnom nivou prevladava viktimizacijski diskurs kao i to da je jedna od ključnih dimenzija koja motivira tišinu o počinjenim zločinima Armije RBiH pozivanje na poziciju žrtve.

Krojenje sjećanja: odozgo ka dolje ili obratno?

Iz razgovora sa zvaničnicima stiče se dojam da općinska vlast na obilježavanje sjećanja gleda kao na budžetski teret i svojevrsnu protokolarnu aktivnost, takoreći obavezu koja se mora ispuniti kako bi se zadovoljili zahtjevi različitih inicijativa za sjećanje. Općinska vlast se gotovo doima kao “pijun” nosilaca sjećanja, osobito boračkih udruženja. Čak je i manifestacija “Dan konjičkih brigada” osmišljena iz pragmatizma odnosno iz potrebe da se obilježavanje bitnih događaja svede na razumnu mjeru.

Činjenica jeste da su svi spomenici u gradu podignuti na inicijativu boračkih, odnosno, u slučaju spomen obilježja ubijenoj djeci, udruženja građana. Otud je i zvanična verzija ta da je sjećanje konstruirano “odozdo ka gore”, a ne na inicijativu predstavnika vlasti. Iako je tačno da udruge za sjećanje, zastupajući interese i potrebe partikularnih kategorija, u određenoj mjeri djeluju “odozdo”, samim tim što svoja prava zahtijevaju i ostvaruju kao budžetski korisnici, čini ih, kako iz ugla vladajućih elita tako i izbornog tijela, “glasnogovornicima” vlasti u narodu.

Ovo je osobito slučaj kad su u pitanju boračke skupine koje u stranačkim elitama pronalaze svog “prirodnog” partnera. No, nije teško pretpostaviti da bi od trenutka kada ne budu više predstavljala politički potencijal, kako za poziciju tako i opoziciju, ova udruženja lako počela gubiti svoju svrhu i postepeno se gasiti. Boračka udruženja, prema tome, ne crpe legitimitet iz (svoje uloge u ratnoj) prošlosti već iz interesa i potrebe vlasti da se legitimira kroz odnos prema prošlosti. Dakako, radi se o međusobnoj ovisnosti jednih o drugima, te su vladajućim političkim elitama komemorativne prakse ipak neophodne kako bi se, zadovoljavanjem potreba i interesa ratnih veterana, između ostalog, afirmirale ideologije nosilaca moći.

Mimo toga, zauzimanje uloge sporednog igrača pomaže vladajućem sistemu da njeguje one događaje iz prošlosti koji ga “legitimiraju kao dobar ishod povijesnih zbivanja” (Cipek 2009: 157), odnosno da potisne one tačke prošlosti koje delegitimiziraju ideološki poredak na kome počiva. Na pitanje zašto bivši logori Musala i Čelebići, primjerice, nisu obilježeni kao mjesto stradanja, pružen nam je sljedeći odgovor: “Spomen obilježja obično se grade na inicijativu udruženja, i mi svaki zahtjev razmotrimo i reagujemo u skladu s mogućnostima. Što se tiče konkretno ovih mjesta koje spominjete, nismo nikada primili niti jedan zahtjev”. Sugerirajući, dakle, da je ono što se na zvaničnom nivou pamti izraz volje građanstva, općinska vlast ne nastoji samo pokazati kako “na pravedan način artikulira” kolektivnu volju (Musabegović 2009: 40), već time istovremeno opravdava selektivni odnos prema prošlosti. Prema tome, treba s rezervom primiti tvrdnje lokalne vlasti o njihovoj “pasivnoj” ulozi u prerađivanju pamćenja (sponzori, a ne organizatori).

1.    Sportska dvorana Musala; Mapiranje logora i zatočeničkih objekata u BiH od 1992-1995.  http://www.tranzicijska-pravda.org/wp-content/uploads/2015/06/Sportska-dvorana-Musala.pdf
2.    Vardačka džamija. http://www.medzlis-konjic.com/index.php/dzematski-odbori-medzlis-iz-konjic/spisak-dzemata-grad/vardacka-dzamija
3.    Hiroshima Peace Memorial (Genbaku Dome).  http://whc.unesco.org/en/list/775
4.    Moshenska, G. 2015. Curated Ruins and the Endurance of Conflict Heritage. Conservation and Management of Archaeological Sites 17(1): 77–90.
5.    Vardačka džamija u Konjicu. http://www.medzlis-konjic.com/index.php/dzematski-odbori-medzlis-iz-konjic/spisak-dzemata-grad/vardacka-dzamija/157-vardacka-dzamija-u-konjicu
6.    Wikicitat, Alija Izetbegović. https://bs.wikiquote.org/wiki/Alija_Izetbegović
7.    Konjic dobio Spomen sobu u znak sjećanja na 478 poginulih branilaca. http://www.klix.ba/vijesti/bih/konjic-dobio-spomen-sobu-u-znak-sjecanja-na-478-poginulih-branilaca/150415054
8.    O promoviranju kulta šehida kao centralnog elementa komemorativnih praksi pod okriljem SDA i IZBiH, vidjeti Bougarel (2007).
9.    Zemaljsko antifašističko vijeće narodnog oslobođenja BiH bio je najviši državni organ antifašističkog pokreta u BiH tokom Drugog svjetskog rata, utemeljivši se kao nosilac bosanskohercegovačke državnosti.
10.    Održati kontinuitet odbrane Bosne i Hercegovine, kako 1941-1945, tako i 1992-1995. http://www.fmbi.gov.ba/bosanski/aktuelno.php?id=1229
11.    Karačić, D. 2012. Od promoviranja zajedništva do kreiranja podjela: Politike sjećanja na partizansku borbu u BiH nakon 1990. U: Re:Vizija Prošlosti: Službene politike sjećanja u BiH, Hrvatskoj i Srbiji od 1990. Sarajevo: Friedrich-Ebert Stiftung (FES). 17–90.
12.    Bukvarević: Jedinstveno u zaštiti naših boraca i naše borbe. http://www.fbihvlada.gov.ba/bosanski/aktuelno.php?akt_id=5292
13.    Whitmarsh, A., „We will Remember Them: Memory and Commemoration in War Museums“, (internet) dostupno na: http://www.jcms-journal.com/articles/10.5334/jcms.7013/#r36 (pristupljeno 10. septembra 2016).
14.    Iz intervjua sa Edinom Mujakom, pomoćnikom načelnika za pitanja boraca i invalida, izbjegla i raseljena lica i socijalnu zaštitu Općine Konjic.
15.    Cipek, T. 2009. Sjećanje na 1945: čuvanje i brisanje. U: Kultura sjećanja: 1945. Zagreb: Disput. 155–166.
16.    Iz intervjua sa Edinom Mujakom, pomoćnikom načelnika za pitanja boraca i invalida, izbjegla i raseljena lica i socijalnu zaštitu Općine Konjic.
17.    Musabegović, S. 2009. Mit o pobjedi kao mit o revoluciji. U: Kultura sjećanja: 1945. Zagreb: Friedrich-Ebert Stiftung (FES). 37–58.

(U sljedećem nastavku: Turizam i obnova kao vid zaborava i izgradnje poželjnog naslijeđa)

-->

Komentari

Obavezna polja su markirana*