Festival u sjenci stećaka

Slovo Gorčina

Piše: Ahmed Burić      06.08.2018

Moglo bi se reći da je koncert Miroslava Tadića, gitariste sa američkom adresom i svjetskom muzikom u prstima, bio glavni događaj na ovogodišnjem Festivalu u Stocu. Moglo bi, ali bi bilo nepravedno prema ostalima, jer su ta tri dana kraja jula, u cjelini doista bila čaroban događaj.
Na gradu Vidoški, u tvrđavi, u možda najljepšem ambijentu u kojem čovjek može doživjeti muziku, Tadić je kazao: “Kad bih znao objasniti svoju muziku bio bih pjesnik.” To, svakako, ne treba objašnjavati. Kao što nijedno “objašnjenje” nije dovoljno nekom djelu. Ovaj je koncert zapravo bio neki logičan slijed onoga što se događalo noć prije, kad je književnu večer imao glavni gost Festivala, mađarski i vojvođanski pjesnik Otto Tolnai. U svoj toj slojevitosti sadržaja, meni je najvažnije bilo da zadatak razgovora s Tolnaijem, napravim najbolje što znam i umijem.  

Pomalo tremaroški ton ovoga teksta, što možda podsjeća na srednjoškolske pismene zadaće, vjerovatno, izlazi iz činjenice da nakon dvadeset i nešto godina pišem rukom, odnosno naliv perom. Nisam htio nositi kompjuter, da vidim znam li preživjeti bez njega. Ispočetka, teško: u Stocu sam našao veliku svesku s linijama. Koštala je dvije marke i 20 pfeninga. Pfening je stoti dio marke i više nigdje ne postoji nego u nas. Mnogo drugih stvari ne postoji nigdje nego u nas, ali o tome možda neki drugi put.

Cooder i Santana, nova generacija

Prethodni dan, petak, je, inače, prošao idealno: kupao sam se u Bregavi, i negdje po gradu naišao na Miroslava i violinisticu Yvette, koja nastupa s njim. Bješe to kratak i dirljiv razgovor: kako je najviše naučio od dvojice ljudi – Stuarta Foxa i Dušana Bogdanovića, kako naši ljudi vole mitove pa je priča da je Carlos Santana upisao sina da kod njega uči gitaru samo djelomično tačna jer je “mali upisao odsjek produkcije i d.j. – a u školi gdje sam ja predavao”, ali da je i Ry Cooder upisao svoga sina Joachima u istu školu. Za takve je stvari i razgovore najbolje da se dogode “slučajno”, usput.

Zato, ali vjerovatno samo zato, ovaj tekst ne može biti dnevnik. U žanru dnevnika uvijek ima nešto pretenciozno, nešto monumentalističko, a pisanje ne treba ići za tim. Čiji je život vrijedan svakodnevnog bilježenja? Rijetko čiji, reklo bi se. Istina, bez nekih dnevnika bismo bitno manje znali o važnim poglavljima ljudske egzistencije, ali kad se čovjek pokuša sjetiti dobrih, na pamet ih ne pada previše takvih: Tolstoj, Wirginia Woolf, Wytold Gombrowitz, Edvard Kocbek, Miloš Crnjanski… Hm, dalo bi se sigurno još nabrajati, ali čemu? Ispada da je ta forma vrijednija kad su u pitanju  povijest i(li) politika: knjige Alberta Speera, Churchilla, Pirzia Birollia rasvjetljavaju historijski kontekst više nego što su doprinos umjetničkom stvaralaštvu. Zato, i ne samo zato, ovo su bilješke. Bilježenje je osnova pisanja, a poslovična lijenost, bolje kazano nemar, u ovom slučaju često prenebregava bilješke. Ipak, ovdje pored Bregave, nešto vrijedi zabilježiti.

Javlja se Ivan M. Dragi Ivan. Basisti imaju neku energiju okupljanja i dijeljenja. Piše, naravno, o Miroslavu: “Bogotac. Skidaj fazone.” Javlja se i Amar, njegov amidža Hasan je na ovom Slovu Gorčina predstavio knjigu “Progon”. Ispada da ovdje, u Hercegovini većina knjiga može imati taj podnaslov. No, mi ipak o muzici, o čemu bi drugome. Amar kaže: “To što svira Tadić, to počinje od kolijevke, to on radi od rođenja. Ako nije od kolijevke, onda je polovično.” Znaju i Ivan i Amar: veliki umjetnici služe nam zato da budemo bolji. I to je s Tadićevom muzikom, a on je opčinjen, uglavnom, Makedonijom i bossanovom, koje zavija u jazz aranžmane – tako. Slojevitost sadržaja. Umjetnost je, uglavnom, onolika koliko slojeva može apsorbirati i pokazati. Ovdje pod punim mjesecom i zvjezdanim nebom, u Tadićevu slučaju, pokazala se u apsolutnom svjetlu. I mraku.

Moć poezije

Otto Tolnai i njegova književna večer pokazali su moć poezije. Takvu eleganciju saopštavanja velikih istina, koncentraciju u izrazu i apsolutnu igru u jeziku skoro je nemoguće naći, slobodno se može reći, i u većim kulturama od ove naše. Odnosno, ovih naših, s tim što u njegovom slučaju postoji i zlatna žica: njegov maternji jezik je mađarski, a njegova je kultura (i) južnoslavenska. U tom smislu dobijamo nevjerovatan miks. Kako nije pravi Mađar, nego onaj koji živi izvan granica te zemlje, on ima osjećaj za nijansu prostora, i zna da tamo iza ravnice, duž cijele Srednje Evrope, iza velike Panonije, opet postoji neki svijet koji nije potpuno naš, a kad nije nešto nije potpuno, onda traži ili tankoćutno razumijevanje, ili se, naprosto, ne bavimo njime.

Prtljag sjećanja i doživljaja koji Tolnai slaže u svoju poeziju je duboka intima, priče o nagymami, o kredencu i ladicama u njemu, o susjedima i onima koji su prošli širokom ravnicom ili se nikada nisu vratili, zapravo su poetski zapisi koji imaju i dokumentarističku ravan, a pritom su i autonoman i književni i stvarni svijet. I strastven: taj svijet samo što nije moguće moguće dodinuti. Svijet ravnice u jednom je smislu statički. To je svijet u kojem se duhovni (kao i fizički) korpus kreće ustaljenim putevima i stazama. Govoreći metaforički, ali ne zaboravljajući stvarnu ravan, u  planini postoji, valjda, hiljadu staza kojima se može proći, dok ravnica nudi, uglavnom, jednu (ili više, ali uvijek u istom smjeru, pa izgledaju iste) ravnu duž kojom valja ići. Ili, nikad ne otići?

Zato je oneobičavanje puta u ravnici, kod pravih majstora, kao što je Tolnai, fantastičnije, ono “radi” na nivou koji mi u brdima ponekad teško možemo zamisliti: sjetite se samo onih saonica kod Danila Kiša. “Ana, reci da li sam sve to izmislio? (Cveće i mirise.)” Jesam li ja izmislio da sanke i konji kroz snijeg lete Panonijom, dok zvone zvonci, a oni idu kao da ih nebom tjera Deda – Mraz? Ili je sve to samo u dječijoj glavi, ali i u pravom svijetu, završilo u kosmosu, ili u blatu. Te i takve dvojnosti, bolje rečeno jedinstva u dvojnosti je Tolnai itekako svjestan. I pokazuje nam je na veličanstven način. Njegov je izraz jasan, i kad je u refleksiji on računa na pažnju čitaoca, ali ga istovremeno i vodi u pejsaže i situacije u kojima nije sanjao da može biti. Ali će naizglednu nedoumicu o njima skloniti onom apsolutnom elegancijom koju smo prije spominjali: lijepo je kao kad ništa ne kažemo, a ipak čujemo odjek.  

Taj stih otvara možda i najveći, najznačajniji prostor u umjetnosti. Prostor neizrecivog. Može biti da ovaj pisac upisuje naknadna značenja – pravo mu budi, ovo je ipak esej – ili utvara, ali ona pauza koja u koheziji s napisanim stoji u Tolnaievoj poeziji, i jednako je bitna kao i ono otisnuto, može se naći i u djelima nekih drugih važnih umjetnika. Ali, ne prečesto, ne bojte se. U smislu zajedničkog dijeljenja zajedničkog duhovnog i sunarodnjačkog korpusa (namjerno izbjegavam riječ zemljački, jer zaista zvuči neprimjereno ovome kontestu), na pamet padaju predstave Josefa Nadja ili muzika Lajko Felixa, Tolnaievih suputnika, koji su svaki na svoj način nama s ove strane ravnice rasvijetlili kulturu vojvođanskih, prekograničnih Mađara, i uveli nas u jedan sasvim novi, divni začuđujući svijet.

Što, zapravo, radi Tolnai kad piše, “bio sam u crkvi”, u kojoj “gospodin velečasni nema više vremena za mene, jer mora završiti točno u devet, jer u devet cikne circular u skladištu drveta, i prepili hostije koje se tope na jezicima, upili jezike, oni postaju kao jezici guštera, od sredine kruha, duhana ili papira, ja ne znam motati, od finog cigaretnog papira je bog, rub mu je još uvijek slinav, u njemu je bio hercegovački duhan”.

Citati i sjenke

Stihovi citata namjerno nisu odvajani uspravnom kosom crtom, slashom, jer se naglašava ritam, odnosno želi se pokazati kako ovaj poetski zapis stoji i kao proza, ali i kao obraćanje, neka vrsta propovijedi, bolje rečeno molitve, koja je blago rečeno agnostička, skoro sasvim ateistička. Veličanstveno: velika motorna pila od balvana pravi hostije koje gutaju ljudski jezici koji postaju jezici reptila, a bog, u svijetu pa i u crkvi u kojoj niko ne mari za boga, je od sredine kruha ili od finog cigaretnog papira. Gdje smo to? U crkvi, u kojoj je bog materijalan, i u kojoj hostije pretvaraju ljude u guštere. Bez uvrede, pjesnik/propovjednik profetski iznosi svoju intimu, saopštavajući veliku istinu. Koja se sutra, kao i mi, može izgubiti, ili mirisom hercegovačkog duhana otići na neko drugo mjesto, recimo, u Hercegovinu, unutarnji Mediteran koji u Tolnaijevom djelu ima značajno mjesto.                

U šetnji kroz Stolac, sam po ulici pratim svoju sjenku. Sjećam se se slikarove vizije arheologa Arthura Evansa, sa zajedničke izložbe koja je postavljena za Slovo Gorčina u Šarića kući, autora Nedima Čišića.  To je slika siluete sa šeširom koji noću baulja kasabom. Ona je možda, tako romantička, i opće je mjesto, ali i moja sjenka dok se probijam izgleda baš tako. Pomislio sam kako me moj omiljeni umjetnik s Juga “prevario”, jer je model bio arheolog Arthur Evans. No, metafori ne treba (dodavati) lik, baš kao štomikrosvijet zahtijeva jednako precizan, pa i precizniji tekst od onoga koji opisuje takozvanu veliku sliku. Stolac je mjesto odakle su moji preci otišli u svijet. Ovako mali, taj gradić boluje od svih bolesti tog “velikog “ svijeta: od nedostatka perspektive, od neodgovornog i bahatog vladanja,  od ostavljenosti, od zapuštenosti i od nemara onih koji su trebali misliti o tome.

Zato sam, negdje, duboko ponosan što je Festival Slovo Gorčina, u novom ruhu i sa novim vodstvom – uspio. Gorčin Dizdar, Vesna Pirija, Nenad Rizvanović, Adrijana Vidić, Amila Buturović, Bor Dizdar, Kristina Ljevak, ljudi iz predstava Balade Petrice Kerempuha,  mi koji smo učestvovali u programima, sve to skupa moglo nas je podsjetiti da, ipak, eto nije svejedno čime se bavimo, i gdje to činimo.

U knjizi utisaka u Makovoj hiži, sam zapisao: “Kao da smo svi ovdje, u Stocu, dobili odgovarajuću formu. Kao da nas je neko ulio u posudu koja nam je dala oblik. Tu gdje nas čuva duh Maka Dizdara, i gdje se, kao rijetko gdje na kugli zemaljskoj ne osjećamo suvišnima.            


           
      

-->

Komentari

Obavezna polja su markirana*