Između traume i oporavka

Intervju, Maja Dobranić Posavec

Piše: Ognjen Pjano      21.05.2018

Autor: Azim Mandžuka

Neuropsihijatrica i psihoanalitičarka Maja Dobranić Posavec, za avangardu govori o tome koliko je važno da se slušamo; o predrasudama vezanim za odlazak kod psihoterapeuta; podjelama bh. društva; je li nacionalizam izbor ili prinuda;
AVANGARDA: Nedavno se u Psihijatrijskoj bolnici Jagomir održao drugi ciklus seminara sa gostima iz Hrvatskog psihoanalitičkog društva, a tema je bila Susret i slušanje. Koliko su danas prisutni autentično slušanje i susreti u međuljudskim odnosima?

DOBRANIĆ POSAVEC: Voljela bih reći da je ovo bio treći susret psihoanalitičara u Bosni i Hercegovini koji je omogućila Fondacija Polojaz. Nakon što se desio prvi, vrlo uspješni skup u Bošnjačkom insistutu, 22.10.2016. javila se želja da idemo dalje. Bilo je puno dobre volje od strane Fondacije Polojaz, Hrvatskog psihoanalitičkog društva i UG za razvoj psihoanalize u BiH, ali nismo znali kako početi. Odlučili smo da počnemo od početka, a početak je uvijek susret i slušanje.

Seminar je planiran da bude iz tri djela: nešto kao prošlost, sadašnjost i budućnost jer se stvari mjenjaju kroz vrijeme čak i kada su u pitanju susreti i slušanje.

Kada su u pitanju susreti i slušanje u međuljudskim odnosima, ne sviđa mi se što sve češće kontaktiramo putem društvenih mreža, mailova, “tipkanjem”; nema pravog susreta, nema kompletne komunikacije: očima, gestom, blizinom. Sveli smo se na onih poznatih 10 odsto komunikacije riječima. Naravno, da je posljedica svega ovoga da se i ne čujemo, a pogotovo ne slušamo.

AVANGARDA: Poznati su negativni stavovi našeg društva prema odlasku kod psihologa/psihijatra/psihoterapeuta kao i brizi o vlastitom psihičkom zdravlju. Napredujemo li kao društvo po tom pitanju i gdje je izlaz iz takvih predrasuda?

DOBRANIĆ POSAVEC:
Prema vlastitom problemu kao što su psihičke tegobe, postavit ćete se kao i prema svakom drugom: zrelo ili nezrelo, odnosno ako imate problem i želite ga riješiti otići ćete kod osobe koja Vam može pomoći, a ako niste sazreli da se uhvatite u koštac sa problemima naći ćete razna objašnjenja, opravdanja i izgovore da ostanete tamo gdje jeste. Ja radim sa pojedincima koji očito imaju pozitivne stavove, ne znam baš puno o društvu i lako bih mogla da upadnem u klopku gdje odgovaram na pitanje iz vlastite pozicije.

AVANGARDA: Sa kakvim tegobama dolaze ljudi kod Vas?

DOBRANIĆ POSAVEC:
Razne su tegobe, simptomi, ali svaki čovjek je priča za sebe. Psihoanaliza trpi zbog toga, kažu kako nije naučna metoda, a meni se baš sviđa da nema MKB 10 i DSM 4 (dijagnostički i statistički priručnici mentalnih poremećaja), dijagnoza, guranje u grupe i torove, gledanje ljudi kroz šablon, nego radovanje svakom susretu i slušanje na način koji liči slušanju djeteta neke vrlo zanimljive priče po prvi put.

Ipak, izdvojila bih mlade ljude kod kojih dominira napetost, strah, nepovjerenje u sebe. Njima se iznimno radujem kada se obrate za pomoć. Kada ih uistinu slušate možete da ostanete zadivljeni njihovom maštom, kreativnošću, pameću, sposobnosti, vrlinama koje su sputane napetošću, strahom, nepovjerenjem u sebe kao i patologijom okoline.

AVANGARDA: S obzirom da smo društvo sa visokom tolerancijom na bol, kakva su iskustva Vaših pacijenata u situaciji kada preko puta njih sjedi osoba koja ih zaista sluša, pokušava razumjeti i pomoći im?

DOBRANIĆ POSAVEC:
To morate pitati njih, a ja znam da naši ljudi jako puno trpe, stavljaju probleme pod tepih i sve ih to jako boli. Susret i istinsko slušanje čine čuda, procesi se dešavaju, ljudi se postepeno oporavljaju i to ide u pozitivnim pravcu. Vjerovatno zato i iznova dolaze. Ja, takođe, dolazim jer osjećam satisfakciju, vidim smisao terapije, osjećam da sve to vrijedi truda.

AVANGARDA: BiH i njeno društvo je puno podjela – zašto?

DOBRANIĆ POSAVEC:
Mislim da ljudi dijele da bi im bilo lakše da shvate i poslože razne situacije. Crno-bjelo, loše-dobro, valja-ne valja. Puno  toga je nejasno jer je generacijama gurano pod tepih. Kada postoje podjele onda je mnogo lakše, ko će se sada sa svim tim problemima uhvatiti u koštac.

AVANGARDA: Da li izbor politike, koja pomaže podjelama, govori o još uvijek nerazriješenim ratnim traumama, ili, pak, destruktivnoj prirodi čovjeka? Je li nacionalizam izbor ili prinuda?

DOBRANIĆ POSAVEC:
Ovo je pitanje kompleksno. Ima dio kao što je trauma u svim njenim oblicima i taj dio je ogroman, njime se bavi cijela armija stručnjaka, ljudi koje izuzetno cijenim jer su posvetili svoje živote da nađu načine da pomognu drugima da se nose sa svojom traumom, da prekinu transgeneracijski prenos, da učine ovaj svijet boljim mjestom. Izbjegla bih da govorim o politici. E sada, nacionalizam, volim da pričam o tome sa svojim kolegama. Pomalo mi postaje jasan, ali mogu samo da kažem da je u pitanju strašna patologija i žao mi je zbog toga.

AVANGARDA: Zanima me stav Vaše struke o PTSP-u?

DOBRANIĆ POSAVEC:
Tokom rada u Centru za mentalno zdravlje pri Domu zdravlja Vogošća svakodnevno sam se sretala sa ljudima kojima je postavljena dijagnoza PTSP-a. Posttraumatski stresni sindrom je skupima simptoma koja je nastala kao posljedica trauma. Šifra je F43 te mislim da sve ovo znaju i ptice na grani. Ja bih stavila akcent na traumu. Ne osjećam se ugodno kada govorim o PTSP-u jer doživljavam da je simplificiramo nešto tako kompleksno, da dehumaniziramo nešto tako duboko bolno za traumatiziranog čovjeka upravo zato jer je čovjek. Trauma je vrlo lična stvar. Tu nema mjesta brojkama, šiframa, protokolima i procedurama, šablonima koje primjenjujemo u pokušaju da pomognemo takvom čovjeku. Sa njom se teško suočiti i iz pozicije pacijenta i iz pozicije terapeuta. Da li smo završili sa traumom u Bosni i Hercegovini, da li se ona nalazi iza nas – mislim da svi znamo odgovor.

AVANGARDA: Na koji način se odražavaju posljedice ratnih trauma na mlađe generacije koje nisu direktno učestvovale u ratnim dešavanjima i koliko će se te psihološke posljedice generacijski prenositi?

DOBRANIĆ POSAVEC:
Transgeneracijska trauma je prisutna u Bosni i Hercegovini vjekovima, ali nismo mi jedini. Već sam ranije rekla da postoji cijela armija ljudi, u svijetu, koji izučavaju traumu u svim njenim oblicima. Najčešći pokretač za ovakav ogroman, dugotrajan i težak rad sa traumatiziranim ljudima je upravo lična i transgeneracijska trauma. Interesantno je da tek treća generacija može da počne da govori o traumama svojih predaka. Kod nas se dešava jedna specifičnost, a to su ratovi svakih 50 godina tako da gotovo nema generacije koja nije suočena kako sa transgeneracijskom tako i sa ličnom traumom.

AVANGARDA: Psihoanaliza i njen utemeljitelj Sigmund Frojd su nas podučili da svako potiskivanje uvijek ispliva na površinu, bilo u obliku omaške, simptoma ili psihosomatskog poremećaja. U vezi s tim kakvi su nam izgledi za poboljšanje međuljudskih odnosa?

DOBRANIĆ POSAVEC:
Nikakvi. Odrastao i zreo čovjek će biti u stanju da kaže da je pogriješio, da pokuša prihvatiti svoju pogrešku, preuzeti odgovornost, ako treba pokušati popraviti što se popraviti da, platiti kaznu koju je sam zaslužio da bi nakon toga mogao okrenuti sve svoje kapacitete ka svjetlijoj, produktivnijoj budućnosti. Nezreo čovjek će sve uraditi suprotno: šutjeti će, negirati ili pokazivati prstom na drugog samo da bi izbjegao svoju odgovornost. On se nikada ne može baviti svojom budućnosti jer stalno mora da dokazuje svoje laži kao istine, stalo mora imati jedno oko na prošlosti i na svojim lažima. To je vrlo naporno i neproduktivno. Istina je jedna, a lažima je neograničen broj. Valja sve to zapamtiti. Isto je sa društvom, naše društvo je izrazito nezrelo. Stalno sisamo sisu majke države, često smo fragmentirani, a povremeno i psihotični.

AVANGARDA: Da li nam psihoanaliza nudi neki konstruktivniji put iz postojećih nelagodnosti u kulturi i civilizaciji?

DOBRANIĆ POSAVEC:
Ovo je pitanje više za ljude koji izučavaju društvene nauke. Ne usudim se govoriti iz tog ugla jer se ne osjećam kompetentno, ali kao neuropsihijatrica i psihoterapeutkinja civilizaciju i kulturu kao dio nje, gledam kao jedan vid bremena koji pacijent donosi u terapiju. One nameću sisteme vrijednosti koje su pacijentu često strane, ne razumije ih, prihvata, ali doživljava kao ograničenje pa čak i kaznu jer su u konfliktu sa njegovim potrebama i nagonima. Sve to rezultira psihičkim tegobama. Čovjek bi prvo trebao da upozna sebe da bi mu “život” bio lakši, a psihoanaliza upravo to omogućava.
-->

Komentari

Obavezna polja su markirana*