Čović vodi politiku kojom je Putin izuzetno zadovoljan

Intervju, Andrej Nikolaidis

Piše: Tamara Nikčević      11.04.2018

Poznati crnogorski i bosanskohercegovački pisac i novinar za Avanardu objašnjava zašto ne vjeruje novim regionalnim mirotvorcima koji su devedesetih zagovarali ratnu politiku Slobodana Miloševića i Vojislava Šešelja: “Ne možete biti bivši fašista. Niti bivši ubica. Ako si ubio, ubica si zauvijek. Možete biti bivši panker, bivši metalac, ali bivši fašista, e to ne može. To je trajno obilježje… Ne vjerujem u miritvorstvo fašista”; govori o prijateljstvu predsjednika Aleksandra Vučića (“dragog Ace”) i Dragana Čovića: “Ponašanje Dragana Čovića svakako je veoma čudno i bizarno. Čović jasno pokazuje da su mu Aleksandar Vučić i Milorad Dodik mnogo bliži od Bakira Izetbegovića, ili bilo kojeg drugog člana Predsjedništva BiH, koji bi sjutra mogao doći iz redova bošnjačkog naroda. Zašto je to tako, ne znam, ali sam ubijeđen da Čović vodi politiku kojom Vladimir Putin i njegova doplomatija mogu biti izuzetno zadovoljni”; komentira izjavu Nebojše Medojevića da je na predstojećim predsjedničkim izborima u Crnoj Gori glasati za Mila Đukanovića isto što i “poturčiti se, prodati vjeru za večeru”: “Nebojša Medojević je otišao desnije čak i od samog četničkog vojvode Andrije Mandića, sa kojim je, inače, u koaliciji… Vjerujem da Medojević za sebe traži politički prostor, i to ga traži na krajnjoj desnici. Da sjutra u Crnu Goru stigne četrdeset ljudi iz Sirije, ne bih se iznenadio ako bi upravo Medojević bio prvi koji bi zagalamio i u tom smjeru ispalio najbrutalnije antiemigranstke poruke”.
Episkop zahumsko-hercegovački i primorski Grigorije proteklih je dana, uz uskršnju čestitku, pravoslavnim vjernicima poručio da se ne može dalje bez suočavanja sa prošlošću. “Važno je kroz prošlost sebe sagledati onakvim kakvi jesmo, a ne kakvi bismo voljeli da budemo”, kaže vladika Grigorije. “Još uvek me sreću ljudi na ulici i pitaju – hoće li biti rata?”
 
Komentarišući izjavu vladike Grigorija, ali i sve agresivnije poruke koje poslednjih nedjelja stižu i iz Beograda i iz Prištine (“Na pretnje iz Srbije odgovorićemo isto kao što smo odgovorili pre devetnaest godina: puškama!”, poručuje predsjednik Kosova Hašim Tači), pisac i novinar Anrej Nikolaidis kaže da pitanja o mogućem novom ratu na Balkanu nisu slučajno postavljena baš episkopu Srpske pravoslavne crkve. “Odgovor na to pitanje, mnogo bolje od bilo koga, zna sveštenstvo i vrh SPC-a”, kaže Nikolaidis. “I devedesetih je ta institucija, ta struktura bila, itekako, uključena ne samo u pripremu, nego i u sprovedbu ratova na prostori nekadašnje Jugoslavije.”

AVANGARDA: Kada bi Vas danas neko pitao hoće li biti novog rata na Balkanu, što biste mu odgovorili?

NIKOLAIDIS:
Rekao bih mu da me je strah da hoće. Zašto? Zato što bi svaka ozbiljna i racionalna analiza pokazala da bi na postojeće stanje na Balkanu trebalo dodati još svega jedan ili dva elementa, jedan ili dva tona i taj bi se krvavi krug lako mogao ponovo pokrenuti. Uostalom, ratni ciljevi iz devedesetih samo su djelimično ostvareni, zar ne? Posebno u Bosni i Hercegovini, u kojoj se, nažalost, ponovo igraju neke opasne ratne igre… Bilo kako bilo, jasno je, da dobra volja za novim ratom postoji: nekim ljudima izgleda nije bilo dovoljno ratova i stradanja; spremni su na nove sukobe i manipulacije.

AVANGARDA: Kojim to ljudima?

NIKOLAIDIS:
Pojedini politički lideri u regionu ne kriju namjeru ili želju za novim sukobom.

AVANGARDA: Ko, na primjer?

NIKOLAIDIS:
Aleksandar Vučić, prije svih. Riječ je o čovjeku koji je na neku fintu naprasno postao “garant mira i stabilnosti” na Balkanu. Doduše, sjetimo se i da je, prije rata na Kosovu i prije podizanja haške optužnice, Slobodan Milošević, od strane iste međunarodne zajednice, tretiran na isti način.

AVANGARDA: Na koji je to “fintu” predsjednik Vučić postao “garant mira i stabilnosti na Balkanu”?

NIKOLAIDIS:
Prvo, jasno je da je Srbija sa Vučićem na čelu ponovo glavni izvoznik nestabilnosti na Balkanu. Ipak, kako to da takozvana međunarodna zajednica Vučića ne doživljava kao opasnost? Po mom sudu, problem Zapada je način na koji su postavili parametre. Naime, Srbija je devedesetih započela i vodila ratove u državama bivše Jugoslavije; danas su očito svi srećni zbog toga što Srbi samo zveckaju oružjem, ali ga ne koriste. Od Srbije se, dakle, očekuje da ne puca i sve dok se ona u tom smislu uzdržava, sve je u redu. Upravo zato se Vučiću danas toleriše ono što nikom ne bi. Naravno, svi veoma dobro znaju da Vučić, zahvaljujući ministru Aleksandru Vulinu, drži otvoren front prema Hrvatskoj; pomoću Milorada Dodika prema BiH; taj front prema Kosovu je konstantno širom otvoren, dok u ovom momentu nismo u stanju da jasno detektujemo sličan front kada je riječ o Crnoj Gori. Uostalom, zvanična Podgorica često podvlači da su odnosi sa Srbijom “nikad bolji”.

AVANGARDA: Jesu li?

NIKOLAIDIS:
Mislim da bi navedene ocjene trebalo uzeti ne sa zrnom, nego sa vrećom soli. Tim prije što je jasno da srpska nacionalna i kulturna elita, ali i politika uopšte, crnogorsku državu nezavisnost tretira kao “privremeni gubitak”, odnosno kao nešto što, u odgovarajućim okolnostima, lako može biti poništeno.

AVANGARDA: Da, ali otkuda onda te ocjene o “nikad boljim odnosima” Crne Gore i Srbije? Pogledajte samo beogradske medije pod kontrolom predsjednika Vučića: to što pišu o Crnoj Gori i Crnogorcima, pa to se nije objavljivalo ni u vrijeme Miloševića! O čemu je, dakle, riječ: o strahu, o osjećaju inferiornosti…?

NIKOLAIDIS:
Korijen crnogorske inferiornosti, koju spominjete, sadržan je prije svega u ideologiji kosovskog mita, “kosovskog zavjeta”; u fikcionalnoj konstrukciji o vitezovima koji se, nakon poraza na Kosovu, povlače u crnogorske planine i tu provode vjekove čekajući osvetu. U odatle izvedenom konceptu Crne Gore kao “srpske Sparte” trebalo bi tražiti korijene inferiornosti.

AVANGARDA: Šta tačno podrazumijeva ta teza o Crnoj Gori kao srpskoj Sparti?

NIKOLAIDIS:
U toj interpretaciji Crna Gora je zapravo zajednica vojnički superiornih a duhovno inferiornih, čak infantilnih ljudi. Reći ću Vam i nešto što će zvučati jeretički, ali i nešto u što tvrdo vjerujem: trenutak u kojem je Crna Gora priznala nezavisnost Kosova (2008.) jedan je od najvažnijih, ako ne i upravo najvažniji trenutak njene savremene istorije. Zašto? Zato što je to momenat kada je Crna Gora postupila ne kao srpska kolonija, nego kao subjekt koji ima i koji brani vlastitu volju i interese. Priznanje Kosova, ustvari, je čin odbacivanja kosovskog mita, trenutak u kojem se Crna Gora konačno oslobađa svoje vazalne uloge. Nažalost, ne do kraja i ne potpuno, i to zbog toga što proces nije završen i nije ireverzibilan.

Demokratski front (Andrije Mandića i Nebojše Medojevića) i Srpska pravoslavna crkva neprekidno govore o povratku “njegoševskoj Crnoj Gori”, pri čemu misle upravo na Crnu Goru kosovskog zavjeta. Njihov problem nije toliko nezavisna Crna Gora – to se, vjeruju, lako mijenja. Konačno, uvijek je moguće Crnu Goru ustrojiti kao drugu srpsku državu – dakako, uz argumentaciju da i Albanci imaju dvije albanske države – pa je u pogodnom trenutku pripojiti matici. Drugim riječima, uvijek je moguće od Crne Gore napraviti drugu Republiku Srpsku, ovoga puta sa međunarodnim priznanjem. Pravi problem za Demokratski front, za SPC i krugove pod njihovom kontrolom je zapadna, prosvijećena Crna Gora. Takva Crna Gora je njihov istinski neprijatej.

AVANGARDA: Što je sa crnogorskom kulturom? Da li i crnogorska kultura danas robuje kosovskom mitu?

NIKOLAIDIS:
Zvučaće paradoksalno, ali moram reći da se baš najbolje ne razumijem u crnogorsku kulturu. U toj sferi učestvujem samo kao akter, ništa više. Naime, potpisujem svoje knjige, koje su dio crnogorske, ali i bosanskohercegovačke kulture. Redovno pišem za medije sa prostora bivše Jugoslavije i… To je to. U Ulcinju živim veoma povučeno i odavno nisam konsultovan o bilo čemu što se odnosi na crnogorsku kulturu. Moje mišljenje nije tražio niko izuzuev crnogorskog Filmskog centra, u čijem Savjetu sjedim. Dva su razloga za to: volim film i volim honorar. To su moji motivi.

AVANGARDA: U Crnoj Gori Vam, kažete, odavno ne traže savjet, i to, pretpostavljam, od momenta kada ste podnijeli ostavku na mjesto savjetnika za kulturu tadašnjeg predsjednika Skupštine Crne Gore, Ranka Kivokapića. Šta biste Krivokapiću danas rekli?

NIKOLAIDIS:
Krivokapiću nisam bio politički savjetnik, nego savjetnik za kulturu. Pretpostavljam da se Vaše pitanje odnosi na politiku koju danas vodi Krivokapićeva Socijaldemokratska partija.

AVANGARDA: Tako je.

NIKOLAIDIS:
Ako bi Ranko Krikokapić od mene zatražio savjet, rekao bih mu ono što sam već napisao u tekstovima objavljenim na portalu Al Jazeera Balkans. Jasno je, dakle, da u Crnoj Gori postoji politički prostor koji nazivam trećom opcijom, a koji podrazumijeva nesaradnju sa Demokratskom partijom socijalista, ali koji istovremeno odlučno odbija svaki oblik saradnje sa Demokratskim frontom. Takođe, poručio bih mu da je ideja da se Crna Gora može demokratizovati i modernizovati kroz saradnju sa političkom grupacijom koja je duboko antidemokratska, antimoderna i antizapadna, najobičnija populistička demagogija.

AVANGARDA: Zaista mislite da Ranko Krivokapić to ne zna i da svoje koalicione partnere na lokalu, one kojima se sudi za pokušaj terorizma od 16. oktobra 2016, slučajno naziva “uglednim parlamentarcima”?

NIKOLAIDIS:
Sa Krivokapićem odavno nisam u kontaktu, tako da na Vaše pitanje ne mogu odgovoriti sa sigurnošću.

AVANGARDA: Rekli ste da je Zapadu očito dovoljno to što Srbija samo zvecka oružjem, ali ga ne koristi…

NIKOLAIDIS:
Zaista je čudno to što međunarodna zajednica vjeruje da onaj ko trenutno ne puca ne može ni biti problem. Zar nije dovoljno da u Vladi Srbije imate ministra Aleksandra Vulina…

AVANGARDA: Ili Ivicu Dačića.

NIKOLAIDIS:
O Ivici Dačiću i njegovoj ratobornoj retorici ne treba trošiti riječi. Dačiću je na volšeban način izbrisana prošlost; politički je rehabilitovan još u vrijeme Borisa Tadića i sada se ponaša kao jastreb: jedan je od najekstremnijih, namilitantnijih ministara u Vladi Srbije; vodi politiku kakvu je vodio i u vrijeme dok je bio kućni ljubimac Slobodana Miloševića. Tu se ništa nije promijenilo. Uostalom, nije se ni moglo promijeniti.

AVANGARDA: Nije?

NIKOLAIDIS:
Nearavno da nije! Ne možete biti bivši fašista, znate. Niti bivši ubica. Ako si ubio, ubica si zauvijek. Možete biti bivši panker, bivši metalac, ali bivši fašista, e to ne može. To je trajno obilježje… Ne vjerujem u tu vrstu transformacije.

AVANGARDA: U koju?

NIKOLAIDIS:
U mirotvorstvo fašista.

AVANGARDA: Kako onda tumačite transformaciju Milorada Dodika, koji je, kažu, na vlast u BiH došao na američkim tenkvima, a pogledajte ga danas?!

NIKOLAIDIS:
Milorad Dodik zasigurno je najveći promašaj, najkardinalnija pogrešna procjena međunarodne zajednice u BiH. Svi znamo da je taj čovjek na vlast došao uz podršku Zapada, i to u momentu kada nije imao gotovo nikakvo uporište ni među biračima, niti u parlamentu. Dodik je doslovno instaliran, da bi se kasnije pretvorio u ovo što gledamo poslednjih godina. Po mom sudu, to samo dokazuje da igre držanja na lancu, pa onda otpuštanja ili zatezanja tog lanca koje praktikuje Zapad ovdje više ne funkcionišu.

Sa druge strane, čini mi se da balkanski narodi isuviše često precjenjuju navodnu mudrost i informisanost velikih sila, osobito ambasadra koji službuju u našim zemljama. Zar njihove odluke u velikom procentu nisu, ne samo pogrešne, nego i katastrofalne po naša društva?! Ipak, prisiljeni smo da živimo u onome što je rezultat pogrešnih procjena i pogrešnih odluka koji ti ljudi donose. Što je najgore, oni očekuju da još i aplaudiramo njihovoj mudrosti! Sve u svemu, žalosno je da u ambasadama velikih sila radi mnogo glupih i neinformisanih ljudi.

AVANGARDA: I suštinski nezainteresovanih za naš region.

NIKOLAIDIS:
Tako je. Cinizam Zapada na Balkanu opjevan je na veličanstven način. Strašno je, naravno, da mi taj cinizam veoma jasno osjećamo na svojim leđima. Balkanski narodi tretiraju se kao light trash Evrope; nad nama je dozvoljeno provoditi takvu i politiku i retoriku. Bude li ovdje novih problema, a već sam kazao da se bojim da bi ih moglo biti, za to ćemo svakako sami snositi najveću odgovornost. Odmah nakon nas, na toj će se listi krivaca ponovo naći imena diplomata zapadnih zemalja.

AVANGARDA: Kako Vam izgledaju sastanci čelnika regiona? Znate da je poslednji održan ove sedmice u Mostaru… Kao domaćin susreta, Dragan Čović je predsjedniku Vučiću darivao sliku “Pralje na Neretvi”, na čijoj je poleđini pisalo: “Dragom prijatelju, Aleksandru Vučiću, Predsedjedniku Republike Srbije, od Dragana Čovića, hrvatskog člana Predjedništva Bosne i Hercegovine". Tumačite li ovo kao nastavak “jednog divnog prijateljstva” ili…?

NIKOLAIDIS:
Ponašanje Dragana Čovića svakako je veoma čudno i bizarno. Čović jasno pokazuje da su mu Aleksandar Vučić i Milorad Dodik mnogo bliži od Bakira Izetbegovića ili bilo kojeg drugog člana Predsjedništva iz BiH koji će sjutra doći iz redova bošnjačkog naroda. Zašto je to tako, ne znam, ali sam ubijeđen da Čović vodi politiku kojom Vladimir Putin i njegova doplomatija mogu biti izuzetno zadovoljni.

AVANGARDA: Može li ruska diplomatija biti zadovoljna aktivnostima i statusom proruske opozicije u Crnoj Gori? Evo, iako antiratni aktivista iz devedesetih, Nebojša Medojević ovih dana poručuje da je “glasati za Mila Đukanovića potpuno isto kao poturčiti se. Prodati vjeru za večeru, dobrovoljno. Bez pritiska”.

NIKOLAIDIS:
Nebojša Medojević je otišao desnije i od samog četničkog vojvode Andrije Mandića, sa kojim je, inače, u koaliciji. Poslednje Medojevićeve izjave su, čak i za nas koji smo voljno ili nevoljno bili prinuđeni da pratimo njegovu političku karijeru, bile prilično čudne. Tim prije što o “hrišćanskoj Crnoj Gori”, o “našoj pravoslavnoj Crnoj Gori” danas ne govori čak ni Andrija Mandić. U tom smislu, vjerujem da Medojević za sebe traži politički prostor, i to ga traži na krajnjoj desnici. Da sjutra u Crnu Goru stigne četrdeset ljudi iz Sirije, ne bih se iznenadio ako bi upravo Medojević bio prvi koji bi zagalamio i u tom smjeru ispalio najbrutalnije antiemigranstke poruke. Nažalost, to je u ovom momentu Medojevićeva politika.

Da li sam time iznenađen? Generalno, o ljudima nemam dobro mišljenje, pa me zlo, brutalnost, bahatost uglavnom ne mogu iznenaditi. Iznenadi me gest ljudskosti i dobrote, što se, nažalost, rijetko događa.
 
AVANGARDA: Crnogorski građani u nedjelju 15. aprila biraju predsjednika Republike. Pojedini zapadni analitičari i mediji tvrde da će se, pojednostavljeno rečeno, i ovoga puta birati između Evrope i Rusije. Do kad će i u Crnoj Gori i na Blakanu svi izbori biti “istorijski” i “presudni”?

NIKOLAIDIS:
Prvo, da parafrzairam zloglasnog Jozefa Gebelsa: kad čujem riječ “istorija”, uhvatim se za pištolj. Narodi sa Balkana na prste jedne ruke mogu prebrojati trenutke kada su bili akteri i subjekti istorije. Svi smo manje-više bili njene žrtve. Naravno, to balkanske narode ne sprječava da i dalje obožavaju istoriju, da je neprekidno “tumače” i objašnjavaju na svoj način, iako su, kažem, u svakom kontaktu sa njom, kako bi se to reklo u Bosni i Hercegovini, bili – donji. Lično mi je dosta istorije ne samo za ovaj, nego i za šest budućih reinkarnacija ako prihvatimo mogućnost da takvo što postoji.

Kada je riječ o predstojećim predsjedničkim izborima, mislim da je manje-više svima jasno da Milo Đukanović, posebno ako za trenutak zanemarimo sve i dobre i loše strane njegove vladavine, nije onaj koji je onemogućio ozbiljnije političke i društvene promjene u Crnoj Gori.

AVANGARDA: Nego?

NIKOLAIDIS:
Nego je to učinila politička struktura okupljena u Demokratskom frontu. Možda postojeći politički sistem u Crnoj Gori sada ili u nekom budućem izbornom ciklusu toliko oslabi, da je za očekivati da se sruši sam od sebe. Ako se to doista dogodi, onda nije isključeno da Demokratski front osvoji vlast u Crnoj Gori. E, u tom slučaju Vam unaprijed veoma otvoreno kažem: kuku svima nama!

AVANGARDA: Zašto? Demokratski front je danas na vlasti u nekoliko crnogorskih opština, i to zahvaljujući koalicionoj saradnji sa stranakama koje sebe vole da nazovu “građanskim”.

NIKOLAIDIS:
Ponavljam: ako ta struktura osvoji vlast, u Crnoj Gori ćete imati terror! Nakon referenduma o državnoj nezavisnosti iz maja 2006, otvorila se mala mogućnost da ti ljudi, danas okupljeni u Demokratskom frontu, ipak krenu u nekom drugom pravcu, da polako počnu da prihvataju izvjesne civilizacijske datosti, da private političku realnost. Nažalost, to se nije dogodilo. Zašto? Zato što primarni cilj tih političara nije demokratizacija crnogorskog društva; njihov primarni politički cilj je ideja velike Srbije. Vrijeme je pokazalo da nikakvu drugačiju političku ideju oni nikada nisu ni imali. Napokon, povjerovati u to da se za demokratiju i istinske demokratske vrijednosti zalaže satelit Vladimira Putina, čovjeka koji je, kao što je poznato, divan primjer evropskih vrijednosti i demokratije, potpuno je iluzorno.

AVANGARDA: Zašto mislite da se politička struktura o kojoj govorite mogla promijeniti?

NIKOLAIDIS:
U periodu između 2006 i, recimo, 2010. otvorila se mogućnost da današnji čelnici Demokratskog fronta kažu – da, mi smo srpska partija u Crnoj Gori, ali smo i građani ove zemlje, vodimo proevropsku politiku, odričemo se ideje velike Srbije, nećemo vam nuditi nekakvu evroazijsku uniju, nećemo vam kao politički ideal poturati Vladimira Putina, niti ćemo biti političko krilo Srpske pravoslavne crkve… Da su to učinili, danas bismo u Crnoj Gori imali posve drugačiju situaciju. Budući da se to nije dogodilo, čak i oni koji imaju ozbiljne primjedbe na vladavinu Mila Đukanovića ili im je, pak, njegove politike preko glave, i ovoga 15. aprila biće prinuđeni da na kraju ipak glasaju za ono što vjerovatno vide kao manje zlo, a to je – Milo Đukanović.
 
Sa druge strane, često se govori o višedecenijskoj vladavini Mila Đukanovića, ali se, pritom, uvijek zaboravlja bitna stvar. Pogledajte, na primjer, situaciju u Mađarskoj: nakon što su na poslednjim parlamentarnim izborima katastrofalno poraženi od Viktora Orbana, lideri mađarske opozicije podnijeli su ostavke. Što se ovdje radi? U Crnoj Gori se neprekidno insistira na tome da onaj koji pobjeđuje na izborima, mislim na Mila Đukanovića, podnese ostavku, ili da se povuče sa političke scene; istovremeno, oni koji neprekidno gube i čija je logika da tim koji gubi ne treba mijenjati, e, njima na pamet ne pada čak ni da tu ostavku ponude. Naprotiv! Misle da bi baš oni, uprkos porazima, trebalo da uđu u vladu i da zauzmu mjesta premijera, ministara... Izvinite, takva logika, pored toga što je suluda, umnogome objašnjava trenutne političke prilike u Crnoj Gori.
-->

Komentari

Obavezna polja su markirana*