Zvižduk Johnnyja Casha

Izložba fotografija: Dženat Dreković: Ničije vrijeme; Mixer House, Sarajevo

: Ahmed Burić      20.11.2017

Dreković na suptilan način pokazuje relativnost vremena u kojem živimo. Njegov objektiv je “samo” produžetak oka, “okidač” uma i duše. Svaka od tih fotografija “može biti nova metafora”, ali jeste i početak asocijativnog niza koji priča priču o vremenu u kojem živimo. Našem vremenu. Ničijem vremenu.
Dugo već niko svom djelu nije dao precizniji naslov kao što je to učinio fotograf Dženat Dreković (1979.). Ime ovoga autora novinski čitatelji su upoznali u prvoj deceniji dvijehiljaditih, kad je za magazine i publikacije “pekao” zanat. Njegov rad, uvijek je bio duboko uronjen u socijalno; sam kaže da je “socijalno – produhovljeno i magično”, a da je problem sagledavanja socijalne situacije u elitizmu i predrasudama.

U tom smislu on se odvažio da s aparatom pokuša maknuti jedan od najčvršćih zidova u svijetu u kojem živimo. Onaj zatvorski. I uspio pokazati šta se krije iza visokih i turobnih građevina u kojima, barem nominalno, sjede najgori od nas, oni su koji su skrivili, ili je život skrivio za njih, svejedno. Kako je u ovoj zemlji pravosuđe odavno provizorij, u kojem oni koji bi trebali biti iza rešetaka bivaju perjanice i uživaju povlastice društva, tako Dreković na suptilan način pokazuje relativnost vremena u kojem živimo. Njegov objektiv je “samo” produžetak oka, “okidač” uma i duše. Svaka od tih fotografija “može biti nova metafora”, ali jeste i početak asocijativnog niza koji priča priču o vremenu u kojem živimo. Našem vremenu. Ničijem vremenu.

Mačka na “usijanoj” aut liniji

Televizijski ekran u ćeliji, na kojem se odvija boks meč dvojice teškaša. Ispod su knjige, iznad je prozor, a pored prozora desno portret Josipa Broza – Tita. Napolju je dnevno svjetlo, a u dnu je mali sobni sat, koji pokazuje vrijeme. Je li to metafora, ili jedna od najpreciznijih slika života koji živimo. Ako se uopće tako treba i smije govoriti, “zadatak” svake fotografije je da onoga ko gleda “odvede” u neki prostor ili vrijeme, odnosno da sobom kaže ono što je zabilježeno.

Jesu li naši životi, doista, gledanje mečeva jakih, jesmo li zarobljeni u prošlosti, tražimo li mudrost u knjigama, dok vrijeme neumitno prolazi, ili stoji, kao na  toj fotografiji Dženata Drekovića!?

U vremenu u kojem je cijeli svijet potencijalni zatvor, umjetnik, igrajući se, ne pokazuje kako je “tamo”. Nego i kako je “ovdje”, kako je nama koji mislimo da smo slobodni, koji formalno nismo zatvoreni



Na slici na kojoj se u nekom od kazneno-popravnih ustanova čisti snijeg – koja je sa estetskog nivoa, grafički i kontrapunktom, pravo malo remek-djelo – bjelinom je pokriveno dvorište, sportski teren i čovjek, odnosno dvojica – koji rade, jednokratno ispunjavajući funkciju i smisao akta koji čine; ali ta fotografija pokazuje i apsurd svakodnevice.

Ili crna mačka, koja stoji ispred linije koja označava sportski teren: prilazi liniji oprezno, i kao da se boji preći, izaći izvan terena, stupiti u nepoznato. U aut, u kojem sjedi čovjek. Kompozicija nam kaže da se tamo ne nalaze samo zatvorenici, nego, ako se šire i maštovitije pogleda, cijeli jedan svijet. Naš svijet.

Potencijalni zatvor za sve

Baš kao što su iza vrata ćelije na kojoj piše “Soba za majku i dijete”, živjeli i žive svjetovi, kojima je otvor kroz koji se daje hrana zatvorenicima bio jedini prozor. Beskrajan niz asocijacija koji se rađa pri pogledu na ovu sliku nije samo pitanje života koji se odvija u, hajdemo politički korektno reći, redukovanim uvjetima, nego i stanje onih koji će doći, a kojima ostavljamo ovo vrijeme, i ove živote. Vrijeme koje se utiskuje u nas i ostavlja svoje tragove na nama, pravi nam bore i sijede vlasi, ili se poput tetovaža na tijelima Drekovićevih modela sami upisuju.

Na rukama jednog od njih, koji sjedi kao neki pokunjen Rodinov mislilac je znak SS-a, najmračniji relikt prošlosti, na drugima su pak živi moderni ornamenti koji, katkad, izgledaju kao vez, iglama ispleten milje iz nekog drugog života, iz nekog drugog vremena.










U tom smislu, ova je izložba transcedirajuća, i u nekom smislu, i oslobađajuća. Ona nam govori da je univerzalno, i na kraju, lijepo, moguće naći svugdje, čak i tamo gdje nikada ne bismo ni zamislili. U ovom trenutku je teško ne pomisliti i na radove Milomira Kovačevića Strašnog, koji je u osvit nadolazeće katastrofe, negdje početkom devedesetih radio fotografije iz Kazneno-popravnog zavoda u Zenici, i među prvima u našoj epohi, zavirio na mjesto u koje se tako rijetko i teško zalazi.

Kad se govori o tzv. zatvorskoj poetici, nakon Dostojevskog i “crvenih univerziteta”, a u ovom slučaju prije njih, na pamet pada Zenica blues, Zabranjenog pušenja, i majka svih takvih akcija. Album Live in St. Quentin, Johnnyja Casha, ‘crnog’ anđela zaštitnika svih lutalica, i njegov Folsom Prison Blues, u kojem zatvorenik sanja kako bi bilo da je voz koji prolazi pored zatvora – njegov. I kaže: ostao bih daleko od zatvora, i onda pustio da zvižduk lokomotive, odnese svu moju tugu.

Taj zvižduk  kao da stoji u ovim fotografijama. I zato su one, iako slikane u ovom, ničijem vremenu – bezvremene. I svevremene.  
-->

Komentari

Obavezna polja su markirana*