Iz Dubice Dodik kliče... antifašizam je isključivo srpski!

Kako je Franjo Kluz demantovao predsjednika RS-a?

Piše: Ljupko Mišeljić      01.08.2017

Mislili smo da su Kasim Hadžić, Franjo Kluz i Ivica Mažar partizani, a Dodik nas uvjerava da su Srbi. Prošetamo li Banjalukom i njenom istorijom, najveću misteriju banjalučkog antifašizma i uopšte dosljednosti toj ideji riješio je posthumno Franjo Kluz. Ulica Franje Kluza, osnivača avijacije Narodnooslobodilačke vojske Jugoslavije (kasnije JNA), promijenila je devedesetih naziv u Ulicu Slobodana Jovanovića. Pilota, Jugoslovena, Hrvata i partizana zamijenio je onaj koji je štampao i izdavao Stevana Moljevića i Dragišu Vasića, autore platforme Ravnogorskog pokreta. Činjenica da je Slobodan Jovanović na suđenju Dragoljubu Mihailoviću i 23 druga lica osuđen na 20 godina zatvora, da je podupirao i podržavao Kluzove krvnike, i da takav ima ulicu u Banjaluci govori sve o dosljednosti njenog antifašizma
“Predsjednik Republike Srpske Milorad Dodik izjavio je večeras da je antifašizam vlasništvo Srba na ovim prostorima, jer je činjenica da su na mjestima gdje su Srbi bili apsolutna većina pokretani ustanci protiv fašizma”, prenijele su Nezavisne novine 27. jula. Šest paragrafa kasnije, Milorad Dodik je naglasio: “Mi savremenici i današnja vlast moramo da ostanemo privrženi idejama antifašizma, jer je antifašizam nešto što je naše, mjesto gdje se svrstavamo uz slobodarske narode Evrope".

Šta imamo ovdje? Ideju da antifašizam može biti ekskluzivno nacionalizovan, da se ljevica može nacionalno koncentrisati, i da je i jedno i drugo u jugoslovenskim okvirima isključivo srpsko. Takva zloupotreba socijaldemokratije i antifašizma, krivokletstvo njihovog nasljeđa, degutantna je čak i više od primisli da Savez nezavisnih socijaldemokrata ima neke veze sa socijaldemokracijom i ljevicom.

No, kad Milorad Dodik poziva na dosljednost antifašizmu, želi istaći samo jedno - da je on dosljedni antifašist. Kakvu argumentaciju o svojoj dosljednosti antifašizmu može ponuditi predsjednik RS-a koji negira srebrenički genocid, tvrdeći da je antifašizam isključivo srpski, i koji se na toj priči basnoslovno politički i materijalno bogati? Za početak, njegovoj vlasti u RS-u protekli rat je tek nastavak tradicije oslobodilačkih ratova. Šta o antifašizmu uopšte ima reći čovjek kome je posljednji rat u Bosni i Hercegovini došao pritom kao zgodno sredstvo da novac iz dobrostojeće porodične firme prebaci na otvoreno (crno) tržište cigareta?

Nije baš sve crveno

Pitanje memorijalizacije u javnom prostoru, simbolika memorijala i politika sjećanja, u koje spada, recimo, i obilježavanje Dana ustanka 27. jula, nije tako jednostavno. Ne zalazi samo u otkrivanje ko kaže što, nego propituje i o čemu on govori, na kom mjestu i na kakav način.

Na sjeverozapadu Kozarske Dubice, u Milića Gaju, Dodik uskliknu da je antifašizam isključivo srpski, zagovarajući tezu da je to tako jer je srpski narod podizao ustanke protiv fašizma gdje god je bio, a ostali su s antifašizmom kalkulisali. Samo 189 kilometara južnije, u Srbu (Hrvatska) istog tog 27. jula obilježen je Dan ustanka. Čudno. Otkud sad Hrvatima Dan ustanka, pa nije li antifašizam isključivo srpski?

Naime, u tom Srbu, na dan 27. jula 1941. godine ustalo je ugroženo srpsko stanovništvo, i Komunistička partija Hrvatske. Srbi i Hrvati zajedno, dakle, sa svim drugim partizanima, bez obzira na etničku ili vjersku pripadnost. No, to ne odgovara Dodiku u istoj mjeri u kojoj ne odgovara Kolindi Grabar Kitarović, predsjednici Republike Hrvatske.

U tom Srbu, na dan 27. jula 1941. godine ustalo je ugroženo srpsko stanovništvo, i Komunistička partija Hrvatske. Srbi i Hrvati zajedno, dakle, sa svim drugim partizanima, bez obzira na etničku ili vjersku pripadnost. No, to ne odgovara Dodiku u istoj mjeri u kojoj ne odgovara Kolindi Grabar Kitarović, predsjednici Republike Hrvatske
Kolindin ideološki i politički saputnik, ipak, obljetnice poput Dana ustanka ne zaobilazi. Štaviše, na njima najviše voli izvrtati stvari u svoju korist, baciti sjeme svoje politike, pa kako se primi. Mentalitetu kojem se obraća Dodik i sam pripada, pa je godišnjica Dana ustanka u Milića Gaju, na lokalnom Radiju Feniks (osobito na portalu) najavljena kao “narodni zbor” u organizaciji SUBNOR-a Republike Srpske, Odbora za njegovanje tradicije oslobodilačkih ratova Vlade Republike Srpske, i naravno - opštine Kozarska Dubica.

Godišnjice velikih antifašističkih praznika, ustanaka i proslava odavno se u RS obilježavaju kroz neuatentični folklor i šund. Sama ceremonija obilježavanja tih velikih događaja nije ništa nego folklorno polaganje vijenaca, i nema nikakav tematski sadržaj. Ima govor, i njegova je sva simbolika u tom da naglasi da se još uvijek dobro držimo antifašizma. To je potvrdila i proslava Dana ustanka na banjalučkom Banj-brdu, pred Spomenikom palim Krajišnicima, kiparskom djelu Antuna Augustinčića.

Istorija se predivno našalila s tom kreacijom današnjeg “antifašizma”, kao da je znala da će se njegovo naslijeđe zloupotrijebiti. Memorijali i zvanični spisi otkrivaju mnogo.

Banjalučka estetika antifašizma

Na mjestu današnjeg Spomenika, na Šehitlucima, 8. juna 1941. nalazila se šumska kuća. Ni po čemu prepoznatljiva ili upečatljiva, bila je idealno mjesto za sastanak Oblasnog komiteta Komunističke partije Jugoslavije u već i previše endehaizovanoj i poustašenoj Banjaluci. Pravo mjesto i pravi trenutak da Osman Karabegović, Branko Babić, Kasim Hadžić, Ivica i Josip Mažar Šoša, sa Vasom Butozanom, Šefketom Maglajlićem (bratom Vahide Maglajlić, heorine ilegalnog partizanskog pokreta Bosanske Krajine), Karlom Rojcom i Đurom Pucarom Starim rasprave osnivanje Oblasnog vojnog komiteta. Drugim riječima, da progovore kako se i čime valja boriti protiv onih koji su im došli za vrat, želeći njihove glave na panju. Žargonom bunta protiv autoriteta, kako potamaniti one koji Banjalukom vladaju uzdani u veličinu Poglavnikovu, spremni da na njegov osmjeh ili zahtjev odgovare s dubokom simpatijom.

Na tom mjestu, 76 godina kasnije, poštu palim Krajišnicima odaje gradonačelnik Banjaluke, grada u kome svoje ulice imaju i krvnici dr. Mladena Stojanovića, autori Ravnogorske deklaracije, istaknuti članovi i ideolozi Ravnogorskog pokreta. Uzgred budi rečeno, ti su istaknuti članovi odigrali iznimno bitnu ulogu u uništavanju partizanskog pokreta Bosanske Krajine, a o njihovom saglasju sa ustašama i domobranima da i ne govorimo.

76 godina kasnije, poštu palim Krajišnicima odaje gradonačelnik Banjaluke, grada u kome svoje ulice imaju i krvnici dr. Mladena Stojanovića, autori Ravnogorske deklaracije, istaknuti članovi i ideolozi Ravnogorskog pokreta. Uzgred budi rečeno, ti su istaknuti članovi odigrali iznimno bitnu ulogu u uništavanju partizanskog pokreta Bosanske Krajine, a o njihovom saglasju sa ustašama i domobranima da i ne govorimo
Prošetamo li Banjalukom i njenom istorijom, najveću misteriju banjalučkog antifašizma i uopšte dosljednosti toj ideji riješio je posthumno Franjo Kluz. Ulica Franje Kluza, osnivača avijacije Narodnooslobodilačke vojske Jugoslavije (kasnije JNA), promijenila je devedesetih naziv u Ulicu Slobodana Jovanovića. Pilota, Jugoslovena, Hrvata i partizana zamijenio je onaj koji je štampao i izdavao Stevana Moljevića i Dragišu Vasića, autore platforme Ravnogorskog pokreta.

Činjenica da je Slobodan Jovanović na suđenju Dragoljubu Mihailoviću i 23 druga lica osuđen na 20 godina zatvora, da je podupirao i podržavao Kluzove krvnike, i da takav ima ulicu u Banjaluci govori sve o dosljednosti njenog antifašizma. I činjenica da je baš takav čovjek nominalno bitniji Banjaluci od Franje Kluza objasnila je i Dodikov stav da je antifašizam isključivo srpski.

Sudbina zaborava, nacionalisti su već odradili dobar dio posla

Sudbina Kluzu nimalno nije naklonjena. Poginuo je 14. septembra 1944. godine prilikom napada iz britanske letjelice “Supermarine Spitfire” na luku u Omišu, kao partizan, pilot, Dubičanin. Iako partizanska borba nema
imanentnu vezu sa etničkom pripadnošću, ona ju je podržavala i ohrabrivala, znajući šta je cilj i namjera svim pobornicima antifašizma, poštujući njihove identitete. Kad bi se iz te pozicije posmatralo, naposljetku nije pogreško reći da je Franjo Kluz te 1944. godine poginuo kao Hrvat.

A onda se 27. jula, u rodnoj Kluzovoj Kozarskoj Dubici obreo Milorad Dodik da na obilježavanju Dana ustanka, koji je najavljen kao narodni zbor, poruči kako je na tom mjestu antifašistički pokret pokrenuo srpski narod, i kako je antifašizam isključivo srpsko vlasništvo.

Docirano, ako je već Republika Srpska nasljednik antifašističke borbe srpskog naroda, i antifašizma Jugoslavije, zbog čega se onda u njoj ne slavi 25. novembar, kad je već sve posloženo tako da je i ZAVNOBiH tog dana 1943. osnovan baš u Mrkonjić Gradu, koji je danas u RS?
I onda 27. jula, na Šehitlucima banjalučki gradonačelnik Radojičić poziva na dosljednost antifašizmu. Nekome ko je na tu manifestaciju došao iz ulica Rade Radića, Uroša Drenovića, Stevana Moljevića, Slobodana Jovanovića, Dragiše Vasića, ili Ravnogorske ulice, to isticanje dosljednosti antifašizmu sigurno je mnogo značilo.

Nekome ko zna da banjalučkim vlastima devedesetih nije bilo drago da se puk sjeća spomena muslimanskim šehidima u borbi protiv Austro-ugarske, koji je Vrbaska banovina podigla 1933. godine, ko zna da se baš zbog toga spomena lokalitet zove Šehitluci i da je baš zbog toga devedesetih promijenjen njegov naziv u Banj-brdo, priča o banjalučkoj dosljednosti sigurno mnogo znači.

Povratak izbrisanih

Vratimo se antifašizmu (duhovito, zar ne), iz kulturno-umjetničkog pogleda. Dobro bi bilo kad bi u tim programima obilježavanja Dana ustanka na Šehitlucima bilo išta dostojno kiparskoj impozantnosti ode Antuna Augustinčića partizanima Bosanske Krajine. Dobro bi bilo i kad bi u gradskoj vlasti, politici i kulturi sjećanja bilo ičeg dostojnog podvigu banjalučkih partizana. No, na tim Šehitlucima mimo 27. jula ne obilježava se ništa. Čak se ni 25. novembar ne slavi na tom mjestu, niti igdje u RS.

Docirano, ako je već Republika Srpska nasljednik antifašističke borbe srpskog naroda, i antifašizma Jugoslavije, zbog čega se onda u njoj ne slavi 25. novembar, kad je već sve posloženo tako da je i ZAVNOBiH tog dana 1943. osnovan baš u Mrkonjić Gradu, koji je danas u RS?

Na pitanje zašto se antifašizam u RS pominje i slavi samo uz neke veće praznike, i to kroz folklor šunda, odgovor može biti samo jedan: u Republici Srpskoj, kao i u ideji njenog nastanka, antifašizam je prisutan koliko i 25. novembar u njenom Zakonu o praznicima. Dočim, šund i neautentični folklor izrazito su bitni.

Primjere za ove dvije tvrdnje ne treba čekati o velikim praznicima, danima obilježavanja ustanaka iz Narodnooslobodilačkog rata. Dovoljno je samo jednom ući u Vladu Republike Srpske, vidjeti je izvana i iznutra. Dovoljno je samo jednom pročitati Ustav Republike Srpske. Na ta dva mjesta, semantički decidno, vidi se sav antifašizam ovog bh. eniteta, njegov stav prema šundu i neuatentični folklor kojim se RS obilježava.

Provjerili ste, kažete, na Akademiji povodom obilježavanja Dana i krsne slave Republike Srpske, 9. januara? Kako onda mislite da nema antifašizma?
-->

Komentari

Obavezna polja su markirana*