Moćnici iz drugog plana

Hezbollah

Piše: Zlatko Dizdarević      27.07.2017

Hezbullah je na širu svjetsku scenu u novije vrijeme izašao definitivno ratom u Siriji koji ih je značajno “dogradio” i politički, doktrinarno i vojnički. Danas su zrela, striktno organizirana struktura koja snažno utiče na unutrašnju politiku Libana u koaliciji sa lokalnim kršćanima, nasuprot bloku sunita sa moćnim premijerom zemlje, saudijskim igračem Saadom Haririjem. U vojnom smislu značajan su faktor, ne samo u svojoj zemlji, Libanu, već posebno na sirijskim ratištima ali i Iraku, sa operativnim “kracima” i u nekim drugim zemljama Levanta. U nešto više od tridesetak godina postojanja prošli su statusni put od terorističke organizacije za mnoge u svijetu, do krajnje respektabilnog saveznika ili protivnika, zavisi sa kime su a protiv koga
Šiitski Hezbollah, “Božija Partija” iz Libana koja je pod snažnim, strateškim i kompleksnim  uticajem Irana, ponovo je i sve češće pominjan u tektonskim preslagivanjima na Bliskom istoku. I radi sudbonosne uloge u vojnim operacijama oslobađanja Sirije zajedno sa Assadovom vojskom, i u otvorenim nakanama Washingtona da im se ponovo “posveti” političkim, vojnim i drugim pritiscima, a posebno zarad interesa Izraela koji do današnjeg dana ne može da preboli činjenicu da je Hezbollah zapravo jedina vojska koju nisu pobijedili, a ratovali su protiv njih.    

Vojnici “Stranke Božije”

Ne tako davno u rutinskom nabrajanju dominantnih vojnih moćnika koji oblikuju novu realnost Bliskog istoka šiitski Hezbollah često se zaobilazio. Vojnici “Stranke Božije” sa juga Libana tretirani su kao ozbiljna politička i vojna struktura, ali prevashodno zatvorena u svoje okvire, bez velikih ambicija bavljenja tuđim problemima. Tako su bili dimenzionirani i na unutrašnjoj areni Libana držeći se juga zemlje kojim diriguju iz bejrutskog kvarta Dahie kao svojom zonom.

Shodno takvoj poziciji brinuli su se i za vojnu odbranu svoga “atara”, okrenuti Izraelu kao glavnom doktrinarnom i stvarnom neprijatelju i opasnosti. Mada poprilično tajnoviti u svemu čime se bave, posebno u organizaciji unutrašnjih struktura užih zajednica, promatrači izvana dobro znaju da su moćni, pouzdani, visoko organizovani i po mnogo čemu jedinstveni. Ne malo vojnih analitičara tvrdi – jedna su od najozbiljnijih oružanih formacija u tom džepu Mediterana.  

Hezbullah je na širu svjetsku scenu u novije vrijeme izašao definitivno ratom u Siriji koji ih je značajno “dogradio” i politički, doktrinarno i vojnički. Danas su zrela, striktno organizirana struktura koja snažno utiče na unutrašnju politiku Libana u koaliciji sa lokalnim kršćanima, nasuprot bloku sunita sa moćnim premijerom zemlje, saudijskim igračem Saadom Haririjem. 

Za Amerikance i EU, primjera radi, na listama terorista u jeku najstrašnijih krvoprolića u Siriji i Iraku nisu bile neupitne islamističke, pa i terorističke formacije Jaish al-Islam i Ahrar ash Sham, koje zdušno i danas – toliko koliko ih još ima neporaženih u Siriji i Iraku – logistički podržavaju Saudijska Arabija, Turska ili drugi manji ili veći miljenici Zapada
U vojnom smislu značajan su faktor, ne samo u svojoj zemlji, Libanu, već posebno na sirijskim  ratištima ali i Iraku, sa operativnim “kracima” i u nekim drugim zemljama Levanta. U nešto više od tridesetak godina postojanja prošli su statusni put od terorističke organizacije za mnoge u svijetu, do krajnje respektabilnog saveznika ili protivnika, zavisi sa kime su a protiv koga.

Zvanično, još uvijek su “teroristi” za SAD, Kanadu i Izrael. Za ostale, zapravo, ovisno od situacije. Za UN i EU, recimo, prema novijim izvještajima nisu na listi terorističkih organizacija. Za neke je to samo njihovo “vojno krilo”, ne i ono “političko”. Kriteriji su, naravno, rastegljivi i prilagodljivi aktuelnim savezima i interesima u svijetu. Za Amerikance i EU, primjera radi, na listama terorista u jeku najstrašnijih krvoprolića u Siriji i Iraku nisu bile neupitne islamističke, pa i terorističke formacije Jaish al-Islam i Ahrar ash Sham, koje zdušno i danas – toliko koliko ih još ima neporaženih u Siriji i Iraku – logistički podržavaju Saudijska Arabija, Turska ili drugi manji ili veći miljenici Zapada. No, principijelnost kao kriterij u svijetu je odavno izgubila svaki smisao osim jedino važnog – ogoljeno interesnog i poslušničkog. Danas ni Hitler za mnoge nije više što je nekad bio, a mnogi kultni antifašisti proglašavaju se zlikovcima.

Zemlja kedrova

Hezbollah, kao partija i vojna formacija rođen je 1982. godine u otporu izraelskoj armiji, IDF-u, koja je tada sa Sharonom na čelu gazio jug Libana. Zvanično, radi eliminacije Arafata i PLO-a  prisutnog bezmalo na cijeloj teritoriji “Zemlje kedrova”. Mnogi su radi toga Liban zvali “Fatahlendom”. Hezbollah je od početka bio radikalniji od Amala, tada glavne šiitske političke partije Libanona čiji je lider bio, i danas je, utjecajni Nabih Beri.

Sjećam se da su vojnici Hezbollaha postali tada strah i trepet oko Bejruta, prozapadno našminkane prestonice Libana. Izvještavao sam odatle kao ratni dopisnik i o ozbiljnim sukobima ove dvije formacije u predgrađima dok su u grad pristizali američki marinci, francuski i italijanski vojnici, ali i o žestokim nadmetanjima u čuvenoj Hamri, mondenskoj glavnoj ulici hedonističkog Bejruta.

U Hezbollahu danas, nakon duže od tri decenije kažu da su “oni pokret, a Amal partija”. Osnovica na kojoj pokret počiva je, kako ističu, u revoluciji i otporu, pripadnosti šiitskoj denominaciji i borbi protiv izraelske cionističke ideologije.                                                                                 



Hezbollah, kao partija i vojna formacija rođen je 1982. godine u otporu izraelskoj armiji, IDF-u, koja je tada sa Sharonom na čelu gazio jug Libana. Zvanično, radi eliminacije Arafata i PLO-a  prisutnog bezmalo na cijeloj teritoriji “Zemlje kedrova”. Mnogi su radi toga Liban zvali “Fatahlendom”
Vojno je formacija zapravo definitivno određena drugim ratom protiv Izraelaca 2006. godine. U tom ratu se izraelska vojska morala povući iz Libana bez oreola pobjednika, čime je na neki način kao “najveća vojna sila Bliskog istoka” bila i ponižena. Tada počinje i ubrzano političko, socijalno i vojno izrastanje pokreta na temeljima striktnih pravila. Uz ostalo, konspirativni su i u internim odnosima. Pričali su mi u Bejrutu da i unutar porodica najbliži među sobom često ne znaju kakva je čija pozicija i raspored u “sistemu”. One koji su regrutovani u vojsku, preuzima organizacija na svoj “konto”, socijalnu i svaku drugu brigu. Škola, posao, zdravstvena zaštita, razne subvencije, sve što je neophodno da se ne bude slab i nespreman za borbu.

Hezbollah je odavno u Parlamentu i Vladi Libanona. U koliciji su sa “Slobodnim patriotskim pokretom” Michela Aouna, nespornog kršćanskog lidera u zemlji, čovjeka prebogate vojne i političke karijere. Amal je nešto bliži Suleimanu Franjiehu, kršćaninu iz vodeće familije na sjeveru, u i oko luke Tripoli. U susretima u južnom Libanu sa funkcionerima Hezbollaha i u Beirutu sa predstavnicima Amala, rečeno mi je kako su svi oni zapravo koalicija. U slučaju kao što je izbor predsjednika države, kada se sa koalicionim partnerima kršćanima to dogovori, njihovom kandidatu šiiti daju svoj glas.

Šiitsko-kršćanska koalicija

Po Ustavu Libana kršćanin je uvijek na čelu države, šiit predsjednik Parlamenta, a sunit Vlade. Za dogovorenog Aouna jesu glasali februara 2016. godine i Hezbollah i Amal uz kršćane Libana i tako je pobijedio. Složili su se da je glavni cilj ovog izbora očuvanje Libana, a uticaj Aouna na kršćane je veći nego onaj Franjiehov, pomalo ograničen na sjever zemlje koji je dodatno pritisnut islamistima sunitima. Rijad je, jasno, frustriran ovakvom snagom Hezbollaha u Libanu, a zapravo utjecajem Irana na ovu zemlju. Zato, poslije vječitog neprijatelja Izraela, stalna i najozbiljnija prijetnja Hezbollahu jeste  Saudijska Arabija.

Ipak, uz sav napor i snagu, ova šiitsko-kršćanska koalicija nije uspjela da spriječi da prebogati Saad Hariri, sunit i podanik Saudijske Arabije, postane premijer Libana. Ujedno, on je i lider koalicije “14. Mart” koja okuplja praktično sve snage što su protiv šiita, ali i kršćana. Osobito su protiv utjecaja Sirije na Libanon. Iran otvoreno mrze.                                                                                                                                                    

Rat u Siriji pomogao je dalje sazrijevanje Hezbollaha. U političkom smislu postali su faktor sa kojim veliki koalicioni partneri, i oni za i oni protiv podjele Sirije, ozbiljno moraju da računaju. Vojni stručnjaci u Damasku i Bejrutu govorili su mi da je Hezbollah danas snaga koja može da ratuje na tri fronta, i u Libanonu protiv Izraela ili možda Saudijaca, i u Siriji koliko treba, ujedno “pomažući” na ostalim frontovima gdje ih pozovu. U Iraku ili Jemenu, naprimjer.

Vojno je formacija zapravo definitivno određena drugim ratom protiv Izraelaca 2006. godine. U tom ratu se izraelska vojska morala povući iz Libana bez oreola pobjednika, čime je na neki način kao “najveća vojna sila Bliskog istoka” bila i ponižena. Tada počinje i ubrzano političko, socijalno i vojno izrastanje pokreta na temeljima striktnih pravila. Uz ostalo, konspirativni su i u internim odnosima
Naoružani su najmodernijim oružjem i imaju sve potrebno, od raketa velikog dometa, tenkova i teške artiljerije do – dronova. Rat u Siriji strateški i taktički im je unaprijedio doktrinu. Danas znaju šta je borba na tuđem terenu i po otvorenim frontovima, izvan gradova i mimo iskustva samo u uličnim borbama. Bitno su im ojačale vojne kontra-obavještajne i sigurnosne službe, ovladali su novim tehnikama, sistemima komunikacija, kripto-zaštitom, dešifriranjem...       

Zanimljiv je bio susret u njihovom savremenom Centru za dokumentaciju, u kvartu Dahie, u  južnom Bejrutu, u vrijeme kada je postalo jasno da je ruski ulazak u Siriju definitivno preokrenuo vojnu situaciju u korist Assada. Domaćin mi je bio dr. Abdul Halim Abdallah, direktor Centra. Dan ranije prošao sam južnim Libanom, kroz Sidon i Tir, preko rijeka Zahrani i Litani, zanimljivom turom do granice sa palestinskom Zapadnom obalom. Preko graničnih ograda, betonskih i žičanih, na par stotina metara su izraleska naselja Metola i Kiryat Shmona. Pokazali su mi dalje, na vrhu povelikog brda, ogromni memorijalni vojni muzej “Meelita”, simbol pobjede nad izraelskim “nepobjedivim” IDF-om. Na prostoru od 600.000 kvadratnih metara su podzemni tuneli, galerije, rovovi i ratni trofeji, poput izraelskog ponosa, tenka “Merkava”.                                                                                                                                               

Neprijatelj u komšiluku

Za dr. Abdallaha Amerika nije više “veliki Satana” već ih se trezveno smješta u analizu zbivanja u regionu. Iznenađuje zamjerka partneru iz “koalicije”, Rusima. Ne zato što “koordiniraju poteze i sa Izraelom”, već jer su “prerano prešli sa vojne na političku soluciju sa teroristima u Siriji,  vjerujući da su ovi poraženi. A nisu ih još do kraja dotukli oružjem”. Iz perspektive nekih kasnijih  zbivanja u Siriji, jasno je da je bilo osnova za taj stav. Istovremeno, rekao je da ipak ne vjeruje da će Izrael “za sada” napasti Liban i njih. Saudijce kao da ne doživljavaju ozbiljno. Sagovornik je  zvučao uvjerljivo kazujući da se “Božija Partija” u Siriji bori za opstanak sekularne vlade i da podržava njihov apel za ujedinjenjem etničkog i religijskog mozaika na Bliskom istoku. To je i razdjelnica u njihovoj borbi, prema ostalima.                                                                                                         

U odnosu na ono što se o Hezbollahu moglo znati prije te posjete, i nakon razgovora sa njima na terenu, oni jesu iznenađenje, veće od očekivanog. Ipak, utisak je bio da prostora za sumnju u ono što kažu nema dovoljno. Vjeruju u sebe i svoje ideje. Malo je tu argumenata za tvrdnje da ih interesuju tuđi prostori. Imaju, očito, kapacitet da svoje ciljeve odbrane. Izuzetno su značajan dio nove geostrateške osovine Rusija-Iran-Sirija, ma koliko ih smatrali “sporednim moćnikom”. U tom lancu oni nisu slaba karika, naprotiv. To je zaključak kad ih samo malo bolje upoznate, bez “sufliranja” sa strane.                     



Rat u Siriji pomogao je dalje sazrijevanje Hezbollaha. U političkom smislu postali su faktor sa kojim veliki koalicioni partneri, i oni za i oni protiv podjele Sirije, ozbiljno moraju da računaju. Vojni stručnjaci u Damasku i Bejrutu govorili su mi da je Hezbollah danas snaga koja može da ratuje na tri fronta, i u Libanonu protiv Izraela ili možda Saudijaca, i u Siriji koliko treba, ujedno “pomažući” na ostalim frontovima gdje ih pozovu. U Iraku ili Jemenu, naprimjer
Hezbollah je Iranu više od saveznika. U ideološkom smislu, poznato je, Islamska republika je  zasnovana na permanentnoj revoluciji, a Hezbollah je neodvojivi dio te revolucije. Snažan  elemenat te veze je otpor izraelskoj cionističkoj ideologiji. Za Hezbollah je Izrael “u komšiluku”  bezmalo jedini  pravi  neprijatelj  kojeg  imaju.

Za Iran, Hezbollah ima izuzetno značajnu ulogu u izazovima što stoje pred Teheranom u godinama koje na Bliskom istoku slute velikim promjenama i geostrateškim preslagivanjima. Oni su kapitalno doprinijeli očuvanju liderstva Bashara al-Assada u Siriji, značajno su pomogli Iraku u tamošnjoj eliminaciji ISIL-a, jer bi pobjeda islamista u Iraku ozbiljno dugoročno ugrozila Iran, pa tako i Liban i sami Hezbollah. Uz  Kurde, koji su se potpuno legitimirali i vojno i politički u tamošnjem ratu, postali su  nova značajna činjenica na vojno-političkoj mapi  Bliskog istoka.  Od te činjenice posebno boli glava drugu, novu tamošnju “koaliciju”, onu između Izraela i Saudijske Arabije.

Finansijski patriotizam

Naslućivali su sve ovo još prije nekoliko godina stratezi iz Washingtona, dodatno pritisnuti  zebnjom Rijada i Tel Aviva, pa su i sa svoje strane činili “što treba” da bi se uzdrmao Liban kao  baza Hezbollaha. Znano je gdje je zemlja najosjetljivija: ni vojska, ni unutrašnji sistem i međureligijski i etnički odnosi, ni neka posebno moćna samostalna ekonomija nisu kičma  Libana već – bankarski sistem. I pomalo kultni finansijski patriotizam Libanaca iz svijeta kojih je više nego u zemlji.

U Bejrutu je poznata storija da Liban u doznakama iz dijaspore navodno dobija novca koliko ga “proizvodi” i kod kuće, ali da skoro pa nema Libanca vani koji će dolar držati u bilo kojoj banci mimo “Banque Du Liban”. Zato su Amerikanci prvo početkom 2016. godine napali libanski bankarski sistem. Naravno, kalkulacije su pokazale da će regiju, i posebno Liban, pritisnuti  ekonomska kriza izazvana ratom u Siriji i Iraku. A restrikcije u bankarskom sistemu, vjerovalo se, utjecat će i na Hezbollah.

Predsjednik Barack Obama je u decembru 2015. potpisao zakon kojim se namjeravalo  onemogućiti međunarodno finansiranje Hezbollaha. Uvedene su ekonomske sankcije protiv njih i uticajne libanske televizijske mreže Al-Manar, koja je podržavala nezavisnost Libana spram vanjskih uticaja. Nastojao se spriječiti Hezbollah u pristupu bankama i finansijskim operacijama.

Za Iran, Hezbollah ima izuzetno značajnu ulogu u izazovima što stoje pred Teheranom u godinama koje na Bliskom istoku slute velikim promjenama i geostrateškim preslagivanjima. Oni su kapitalno doprinijeli očuvanju liderstva Bashara al-Assada u Siriji, značajno su pomogli Iraku u tamošnjoj eliminaciji ISIL-a, jer bi pobjeda islamista u Iraku ozbiljno dugoročno ugrozila Iran, pa tako i Liban i sami Hezbollah. Uz  Kurde, koji su se potpuno legitimirali i vojno i politički u tamošnjem ratu, postali su  nova značajna činjenica na vojno-političkoj mapi  Bliskog istoka
Jasno je da je organizaciju sa liste terorističkih organizacija, u SAD-u još od 1995. godine, bilo lako “locirati” kao nekoga ko ne smije lako pristupati finansijskim i bankarskim sistemima u  zemlji i izvan nje. De facto, zakon iz 2014. zabranio je finansiranje Hezbollaha. Američki Kongres je tada sankcije nametnuo i pojedincima i institucijama bliskim Hezbollahu koji je  označen ne samo kao teroristička, već i kao kriminalna organizacija čiji se pripadnici mogu  optužiti za trgovinu drogama i pranje novca. Svim ovim nastojalo se pritisnuti libanske banke i posebno Centralnu banku Libana. Kroz to direktno utjecati na libansku unutarnju politiku koju sve više obilježava približavanje šiitskog Hezbollaha kršćanima i potpora Siriji i Iranu. Cilj je bio  pomoć Izraelu i Saudijskoj Arabiji u realizaciji interesa u regionu.

Zamka je izbjegnuta tako što Hezbollah više nije otvarao račune i vršio transakcije na svoje ime i imena svojih pripadnika u Libanu. Vrata su im bila otvorena u mnogim drugim bankama, a u regionu posebno u Qataru. Gore je prošla TV mreža Al-Manar jer su žrtve bili svi koji su imali poslovne i finansijske veze sa njima. Ipak, sve ovo samo je dodatno ojačalo veze Hezbollaha i kršćana u Libanu i ta se koalicija i dalje čvrsto održava i jača.

Sporazum o savezništvu

Suleiman Franjieh, lider pokreta “Marada”, bliski je prijatelj sirijskog predsjednika Bashara al-Assada i vođe Hezbollaha Hassana Nasrallaha. Aoun je bivši libanski vojni komandant, danas predsjednik Libana i partner šiita i Hezbollaha. Aoun i Nasrallah su, očekivano, potpisali  sporazum o savezništvu i memorandum o razumijevanju što je dokaz kapitalne promjene u kršćansko-šiitskim odnosima u Libanu, ali i, itekako, ozbiljan problem za sunite koje  neograničeno podržava Saudijska Arabija.

Rezultat svega ovoga je za tamošnje podneblje i poznatu istoriju poprilično neobičan. Nakon decenija u kojima je Liban bio sinonim za zemlju što je u permanentnom građanskom ratu, sinonim za nemire, međuvjersku i međuetničku mržnju, mamac za obračune raznih vrsta, sada se nudi druga realnost: uprkos svim izazovima, krvavoj tradiciji i mitu o zemlji koja ne zna za mir, od početka fingiranog “arapskog proljeća” do danas, ratovi, sukobi i terorizmi obilježili su na Mediteranu dramatično, ili tek usput, Siriju, Egipat, Libiju, Tunis, Irak, Jemen, Jordan, Tursku... itd, ali nisu – Liban. Hezbollah ne ratuje braneći svoju unutrašnju teritoriju već sigurnost čuva, poput Izraela, na vanjskim granicama.



Vojni analitičari potvrđuju: Hezbollah je vlasnik desetina hiljada raketa, sofisticiranih lansera, tvrde čak i avijacije. I dvije stotine hiljada ih je profesionalno obučenih, sa podrškom iza leđa ne više samo Irana, već potvrđeno i Rusije, Iraka i posebno Kine
A tamo, na jugu Libana, uz granicu sa otetom palestinskom zemljom na kojoj su naselja Jevreja doseljenika ko zna odakle, i veliki zid koji tu granicu štiti, prolaze kraj bijelih transportera UNIFIL-a luksuzni crni džipovi sa ženama za volanom i malom djecom na zadnjim sjedištima. Moj vodič iz Hezbollaha nasmijan kaže – to su “naše Afrikanke”. Kakve Afrikanke ? Pa supruge onih koji trenutno nisu mobilisani i rade, uglavnom, u rudnicima dijamanata na jugu Afrike. Novce šalju kući suprugama koje vode domaćinstva i čekaju muževe da sagrade ili dograde luksuzne kuće koje se vide unaokolo. Vrtovi, cvijeće, kao negdje u luksuznijem dijelu Evrope. Pitam ga, a šta ako oni sa druge strane napadnu, iznenada? Veli, neće, znaju oni šta ih ovdje čeka, i prije nego što se za samo 24 sata vrate naši “Afrikanci” na svoja mjesta ovdje.

Vojni analitičari potvrđuju: Hezbollah je vlasnik desetina hiljada raketa, sofisticiranih lansera, tvrde čak i avijacije. I dvije stotine hiljada ih je profesionalno obučenih, sa podrškom iza leđa ne više samo Irana, već potvrđeno i Rusije, Iraka i posebno Kine. Znaju u Pekingu ko im najefikasnije skida sa vrata “kineske teroriste” Ujgure iz provincije Xinijang koji su ratovali sa teroristima u Siriji protiv Assada. Pa ako ne budu temeljno poraženi, eto ih sutra nazad u muslimansku ujgursku zajednicu u Kini, kao što bi i Čečeni teroristi iz Sirije na Kavkaz i dalje, ili ovi “naši” ovamo, evropski u Evropu...   
-->

Komentari

Obavezna polja su markirana*