“Spasiti svoju školu više je nego odlično, ali spasiti ostale škole od segregacije još je bolje”

Kako stvarno do BOLJE ŠKOLE?

Piše: Emina Žuna      27.06.2017

Foto: N1

Postavlja se pitanje zašto je upravo škola, još više nego druge ustanove, uspjela da ostane mjesto primjene tih politika i ogledalo najrigidnijih nacionalističkih diskursa? Zašto je u školama prošlo, ili zadržalo se, ono što u drugim ustanovama i nije? Sam grb Herceg-Bosne se godinama nesmetano koristi u školama koje svoju nastavu izvode po hrvatskom nastavnom planu i programu, iako ga je Ustavni sud FBiH proglasio nelegalnim i on se povukao iz drugih institucija. Djeca u Jajcu već dvije decenije uče povijest i zemljopis Republike Hrvatske, iako su rođena i žive u drugoj državi i niko u tome nije nalazio ništa šokantno

Sloboda obrazovanju, Vrijeme je za školovanje, Znanje nije roba, Segregacija je loša investicija, Embargo za suživot, Ipak može zajedno (crtež jabuka i krušaka)..., neke su od poruka koje su bile ispisane na transparentima koje su u utorak 20. juna ispred zgrade Vlade u Travniku držali srednjoškolci. Podsjetimo, učenici se zalažu za ukidanje “dvije škole pod jednim krovom” u cijeloj državi i nakon pobjede koju su dobili za srednje škole u Jajcu, poručuju da nastavljaju sa borbom i za sve ostale podijeljene škole u BiH. Ili, kao što je rekao jedan od najprepoznatljivijih mladih aktivista: “Spasiti svoju školu više je nego odlično, ali spasiti ostale škole od segregacije još je bolje”.

Sve ovo zvuči i više nego odlično i o tome su prethodnih dana pisali manje-više svi, oduševljeno slaveći pobjedu učenika, upućujući im superlative, heroizirajući ih i praveći od njih simbole. Kao profesorica koja je u jajačkoj srednjoj školi, onoj iz koje je potekla pobuna, predavala nekima od njih i poznaje ih, malo se pribojavam posljedica koje toliki publicitet može imati po tu djecu. Jer, šta će se desiti sutra kad se svjetla kamere usmjere na druga lica, a hiperbolizirani epiteti koje su im upućivali pojedini kolumnisti istroše? Ostaće oni sami i realnost u kojoj žive.

Povratak u realnost

A ta realnost nakon odluke Ministarstva obrazovanja SBK, da se ne otvara nova škola po bosanskom NPP-u nego se u postojeću uvedu nacionalni predmeti i nije baš magično transformirana i podjednako je i dalje šugava i beznadežna. Istina, djeca su pobijedila ostavši zajedno i radi se o inicijativi koja je, bez pretjerivanja, nešto najdivnije što se desilo u poratnoj BiH. Djeci su mnogi “dobronamjerni” skeptici proricali neuspjeh i zato njihova pobjeda može služiti i kao metafora i podsjetnik da je nemoguće ipak ponekad moguće i u BiH.

Međutim, ako zanemarimo simboličku i gledamo samo na školsku, obrazovnu realnost tih učenika, ona ne predstavlja ništa značajno. Njihovo zajedništvo je nešto što se nikad nije trebalo ni dovoditi u pitanje i što je trebalo služiti kao sine qua non normalnog školskog ozračja iz kojeg bi se onda išlo u pravcima poboljšanja nastavnog procesa. Prava pobjeda bi u tom slučaju bila jedinstven, kvalitetan i savremen nastavni plan i program, a ne dalji nastavak školovanja po onima koji su loši, prevaziđeni i učenicima neprilagođeni. Dakle, bitka koju su učenici dobili nas dodatno suočava sa realnošću u kojoj je moć retrogradne nacionalističke obrazovne politike u Jajcu (i drugim gradovima), bila tolika da se postizanje onoga što je trebalo da bude normalno, iako daleko od savršenog, posmatra kao vanserijska pobjeda.

Njihovo zajedništvo je nešto što se nikad nije trebalo ni dovoditi u pitanje i što je trebalo služiti kao sine qua non normalnog školskog ozračja iz kojeg bi se onda išlo u pravcima poboljšanja nastavnog procesa. Prava pobjeda bi u tom slučaju bila jedinstven, kvalitetan i savremen nastavni plan i program, a ne dalji nastavak školovanja po onima koji su loši, prevaziđeni i učenicima neprilagođeni
Dokumentarni film Srđana Šarenca “Dvije škole”, najbolje prikazuje rezultate te politike i predstavlja upravo instituciju škole kao idealno mjesto primjene najkonzervativnijih i najretrogradnijih nacionalističkih politika. Prikazuje dva dječaka istih godina i sličnih interesa, školovana u sistemu dvije škole pod jednim krovom, koji nemaju dodira jedan s drugim i udaljeni su jedan od drugog koliko je to uopće moguće, iako svakodnevno borave u istoj zgradi.

Postavlja se pitanje zašto je upravo škola, još više nego druge ustanove, uspjela da ostane mjesto primjene tih politika i ogledalo najrigidnijih nacionalističkih diskursa? Zašto je u školama prošlo, ili zadržalo se, ono što u drugim ustanovama i nije? Sam grb Herceg-Bosne se godinama nesmetano koristi u školama koje svoju nastavu izvode po hrvatskom nastavnom planu i programu, iako ga je Ustavni sud FBiH proglasio nelegalnim i on se povukao iz drugih institucija. Djeca u Jajcu već dvije decenije uče povijest i zemljopis Republike Hrvatske, iako su rođena i žive u drugoj državi i niko u tome nije nalazio ništa šokantno. Ne znam u kojoj mjeri se ovo (kao i primjeri bošnjačkih i srpskih školskih nacionalizama) može objasniti dugogodišnjom prećutno prihvatanom segregacijskom nacionalističkom obrazovnom politikom, a koliko i profilima samih nastavnika koji su učestvovali u tom procesu.

Strah i oportunizam kao vodilje

Podsjetimo, u Jajcu se nisu pobunili nastavnici nego učenici koji su, istina, dobili podršku i nastavnika, ali veoma malog broja njih. Kada je prošle godine donesena odluka o otvaranju nove škole i kada su učenici tek izašli na proteste, zatekla sam se na mjestu profesorice psihologije u jajačkim srednjim školama. Tačnije, tu sam bila od početka drugog polugodišta i nisam se uspjela ni snaći, a učenici su se već pobunili. Odmah mi je postalo jasno da bi im trebalo pomoći da bolje artikulišu svoju pobunu i da se kritički postave prema nastavnom procesu koji su već pohađali. Pozvala sam nekoliko svojih kolega profesora koji su podržavali djecu, povezali smo se sa Školegijumom (magazin za pravednije obrazovanje) i zajedno smo oformili neformalnu grupu podrške učenicima koju smo nazvali “Bolja škola”.

U periodu od novembra 2016. do februara ove godine, organizovali smo u Jajcu nekoliko predavanja i radionica koja su se bavile jezikom i nacionalizmom, spregom obrazovnog procesa i ideologije, konstruktima nacionalističkih identiteta, pitanjima sekularnog obrazovanja itd. Predavači su bili Snježana Kordić, Nenad Veličković, Drago Bojić i drugi. Bitno je istaknuti da su sva predavanja i radionice bile otvorene i besplatne, a poziv je preko lokalnih medija upućen prvenstveno učenicima, roditeljima i nastavnicima. Međutim i pored toga, odziv nastavnika je bio poražavajuće mali, a u grupu “Bolja škola” se do samog kraja nije uključio niko osim profesora koji su tu bili na samom početku.

U Jajcu se nisu pobunili nastavnici nego učenici koji su, istina, dobili podršku i nastavnika, ali veoma malog broja njih. Kada je prošle godine donesena odluka o otvaranju nove škole i kada su učenici tek izašli na proteste, zatekla sam se na mjestu profesorice psihologije u jajačkim srednjim školama. Tačnije, tu sam bila od početka drugog polugodišta i nisam se uspjela ni snaći, a učenici su se već pobunili. Odmah mi je postalo jasno da bi im trebalo pomoći
Među nastavnicima je ogroman broj onih koji su godinama usljed nacionalističkih interesa, oportunizma ili straha da ne izgube posao i ugroze egzistenciju, pristali na apsurdne i nemoguće uslove rada. Mnogima se od njih to stanje nije dopadalo, ali za razliku od učenika nisu se solidarisali i organizovali proteste. I ne mislim ovdje samo na Jajce nego i druge gradove u kojima postoje podijeljene škole (ali i na one u kojima ne postoje jer se problemi obrazovana ne završavaju s njima).

Navešću samo jedan primjer od apsurda koji čine svakodnevnicu bh. obrazovanja, a tiče se škole u Bugojnu. U Gimnaziji “Bugojno” koja ide po bosanskom NPP-u nalazi se odjeljenje MSŠ “Uskoplje” koje ide po hrvatskom NPP-u i u kojoj nastavnici dijele zbornicu i sto u zbornici. Međutim, oni za tim stolom nisu izmiješani nego ih dijeli nevidljiva, ali neprelazna granica iscrtana na njemu i nisam sigurna, ali recimo da “Bošnjaci” sjede na istočnom, a “Hrvati” zapadnom dijelu. Vjerovatno je na početku to i njima samima bila neprirodno, ali vremenom su se navikli i niko se više tome nije smijao, iščuđavao niti je postavljao pitanja o tome. Ostalo je samo da paze da ne sjednu za pogrešnu stranu stola.

Stid pred djecom koja su imala petlju

Postavlja se pitanje kako su nastavnici u BiH mogli dopustiti da se nađu u ovakvim i sličnim situacijama i zašto ih nisu, poput učenika, pokušali promijeniti? Kakvi su oni pedagozi kad su pristali na te uslove i da li su zaista rutina i strah od otkaza dovoljno opravdanje? Samoj mi prosvjeta nije primarna vokacija i u jajačkim školama sam bila zaposlena kao vanjska saradnica. Dakle, nisam dio sistema i ne mogu u potpunosti shvatiti njihovu poziciju iz unutrašnje perspektive, niti sebi želim dati pravo da ikoga olako osudim, ali mi se izvana čini da bi se svako od nas trebao suočiti sa odgovornošću za stanje u kojem se obrazovanje nalazi. Svi mi koji smo na bilo koji način sudjelovali u njemu, moramo osjetiti stid pred djecom koja su imala petlju da nam pokažu da nije svaka bitka unaprijed osuđena na poraz.

A ovakvi nastavnici će i dalje raditi u jajačkim školama bez obzira na pobjedu srednjoškolaca. Oni predstavljaju većinu i među njima ministrica Katica Čerkez sa svojim smiješnim i apsurdnim izjavama djeci da idu u disco (izvađenim iz konteksta ili ne) i da su mehanizam međunarodne zajednice, nije izuzetak nego im predstavlja ogledalo. Čerkez može biti medijsko žrtveno janje u cijeloj priči – već je uveliko ismijana i iskarikirana, ali ona je samo, da se poslužimo njenim riječima, mehanizam iste obrazovne politike koja je na snazi toliko godina i kojoj je samo jedna od brojnih predstavnica.

Među nastavnicima je ogroman broj onih koji su godinama usljed nacionalističkih interesa, oportunizma ili straha da ne izgube posao i ugroze egzistenciju, pristali na apsurdne i nemoguće uslove rada. Mnogima se od njih to stanje nije dopadalo, ali za razliku od učenika nisu se solidarisali i organizovali proteste
Vratimo se opet jajačkim srednjoškolcima, tj. nekolicini onih koji su se bunili. Oni će od septembra krenuti u naredni razred i nastaviti školu po istom nastavnom planu i programu kao i do sad. Naime, za njih se ništa nije promijenilo i pobjeda koju su dobili se odnosi na djecu koja tek upisuju srednju školu. Možda će im predavati i ovi nastavnici koji su ih u borbi podržavali, ali obzirom da su oni u manjini, vjerovatno će preovladavati ovi drugi. Učenici heroji, koji su imali moć da za neko vrijeme prodrmaju učmalu bh. sredinu, nastaviće školu i živjeti uobičajenu adolescentsku svakodnevnicu ispunjenu nesporazumima s roditeljima i okolinom. Da li će i dalje ustrajati u svojim zahtjevima, tražiti ukidanje segregacije u svim školama i jedinstven nastavni plan i program, ostaje da se vidi.

Oni koji bi sada trebalo da preuzmu stvar i zahtijevaju kvalitetnije škole su zasigurno nastavnici i roditelji. A ono što je sada, osim ukidanja segregacije, neophodno obrazovnom sistemu u BiH jeste kritičko preispitivanje postojećih NPP-ova. Potrebno je propitivanje sadržaja udžbenika iz kojih djeca uče, njihovo čišćenje od ideoloških natruha i otvaranje prema savremenim zahtjevima i potrebama vremena. Vrijeme je da se nastavnici i stručnjaci iz pitanja obrazovanja prisjete pedagoških i humanističkih principa na kojima se njihovo obrazovanje, barem u načelu, trebalo zasnivati i da ih počnu primjenjivati u praksi.
-->

Komentari

Obavezna polja su markirana*