Šta su čovjek, trauma, emocija i ideal u očima tranzicijskih pobjednika?

Prikaz predstave “Novo doba”

Piše: Ljupko Mišeljić      29.05.2017

Vuk Bošković: “Novo doba”, režija: Dino Mustafić, scenografija: Petya Stoykova i Svetoslav Kokalov, kostimografija: Lejla Hodžić. Igraju: Boris Isaković, Snežana Bogićević, Ermin Bravo, Mirjana Karanović, Slaven Došlo. Produkcija: BITEF Beograd, ArtHub Sarajevo
Sve je bilo predivno zamišljeno, a onda se umjesto čovjeka pojavila grupa. Nametnula je vođe, odnose moći, pozicije i odredila ko šta može i šta ne može — i predstavila patrijarhat, kao jedinu svoju tekovinu u svim društvenim odnosima. Kad god se taj odnos moći prihvati i kad se u njega pozicionira, jedan komadić slagalice čovjekovog ideala mora nestati — jer ideal slobode i prilagođavanje ne mogu zajedno. Posmatramo li ljudski odnos kao odnos jačih i slabijih karaktera, dosljednih ili izgubljenih moralnih ljestvica, onda to zaista jest tako.

Katedre univerzitetskih profesora dobijaju se ćutnjom. Akademska čast i predanost kupuju se kompromisima sa onima koji drže ugled i moć. Vrijeme je tajkuna sa sumnjivo zarađenim kapitalom. Mnogim korporacijskim aparatima ugnjetavaju oni radnike nekoć mnogo uglednije od sebe, kupuju njihov ugled i ponos. Ostvareni u svojim oblastima, s vješto prikrivenim debelim ratnim biografijama, željni moći i uticaja u trećoj ili četvrtoj reproduktivnoj fazi, postaju čak i državnici.

Preživjeli u ratnim užasima, bombardovanjima, seljakanju na svoju traumu žele staviti tačku pokušavajući da se ostvare u onim oblastima u kojim još imaju priliku. U kojima njihova trauma može naći lijek, ili barem izlazni kanal. Žensko tijelo u patrijarhalnom odnosu moći nije svetinja niti hram života, jer tek uz obično flertovanje ono može postati meta krvoločnih napasnika. Muškarci su ionako, samo emotivno neinteligentni, ponekad pogrešno protumače neke geste, pa čak i eksplicitna odbijanja — ali to, dakako, nije njihova krivica!?

Jesu li uspjesi naših promjena padovi naših ideala?

Tu se odmotava klupko pitanja. Treba li zarad ugleda i napretka žrtvovati svoje dostojanstvo? Treba li zarad ostvarivanja ciljeva pristajati na kompromise i tranzicije iz starih u nova sopstva, iz prethodnih u buduće osobenosti? Treba li nastaviti ostvarivati neke svoje zamišljene ciljeve ako prostor i vrijeme u kojima su postavljeni doživljavaju tranziciju, i potpuno nestaju? Što ako, čak izmijenjeni i potpuno preobraženi u neke u nove sebe, ipak ne uspijemo ostvariti ono što želimo? Jesmo li tada “žrtve” vlastitih ideala, ili ustupaka i odmaka od ideala koje smo napravili? Na koncu, jesmo li uopšte spremni prihvatiti odgovornost za te ustupke i sve što radimo, ili ćemo se pravdati kako nas je natjerala situacija i kako su okolnosti tako zahtijevale?

Samo je nepotpuno razumijevanje situacije predstavu moglo odvesti u smjeru političkog pamfleta, aktivističke propagande koja se želi predstaviti kao umjetnost. Reditelj Dino Mustafić toga je bio svjestan, pa je tematiku morala, ideala, slobode i odgovornosti ostavio u drugom planu. Zato što pozorište ne trpi moralizovanje, i što ono nije scena za čitanja i propitivanja čovjeka i njegove svijesti, nego scenski prostor u kome se nešto mora dešavati.

Novo doba, Festival.ba






















Reditelj Dino Mustafić toga je bio svjestan, pa je tematiku morala, ideala, slobode i odgovornosti ostavio u drugom planu. Zato što pozorište ne trpi moralizovanje, i što ono nije scena za čitanja i propitivanja čovjeka i njegove svijesti, nego scenski prostor u kome se nešto mora dešavati
Niti na jedno od ovih pitanja tekst ne daje odgovore, kao što ne bi ni trebalo da ih da. Ključ uživanja u pozorišnoj predstavi koju je reditelj Dino Mustafić postavio na scenu BITEF teatra u koprodukciji sa ArtHub Sarajevo jeste pristup. Svugdje gdje su se mogli ponuditi moralistički i idealistički odgovori na ova pitanja, ponuđene su sjajne glumačke kreacije. Svugdje gdje se publiku moglo posavjetovati kako da se nosi sa određenim situacijama, prekretnicama i tranzicijama, prikazana je vjerna i autentična slika čovjeka koji kroz nju prolazi.

Može se činiti pretencioznim, ali postoje još uvijek predstave u kojima su glumci neuporedivo bitniji i od reditelja i od autora. Nevjerovatno je, možda, da postoji i rediteljska i autorska saradnja u kome tekst nastaje po mjeri glumaca, nakon podjele uloga. Njih pet igralo je deset uloga. Iako je širok spektar miljea iz kojih bi likovi mogli dospjeti u fokus ovog teksta, autor se odlučio za korporacijski, medijski, akademski, političko-tajkunski milje.

Scena kao prirodno stanište osjećaja

To je omogućilo i sjajne glumačke izvedbe Borisa Isakovića, koji je izvodeći ovu predstavu na 20. Teatar Festu dobio nagradu za najboljeg glumca. U predstavi izvodi protagonističku ulogu bivšeg univerzitetskog profesora koga je “dug jezik” otjerao s fakulteta u knjižaru. To je jedna od brojnih firmi tajkuna sa debelom ratnom biografijom koji ima državničke ambicije pa se kandiduje na izborima, i koga takođe igra Isaković.

Sjajnu glumačku kreaciju i energiju pokazao je i mladi Slaven Došlo, čija su oba lika ideloški, svjetonazorski i prema ponašanju izuzetno slična tajkunu. Jedna njegova uloga pojaviće se u samo jednoj dramskoj situaciji, dok će ostatak predstave biti analitičar u korporaciji koja privatizuje fabrike odvedene u stečaj. Njegova firma sa državom sklapa posao o prevođenju industrijskog zemljišta u poljoprivredno, a na njenom čelu je lik koji tumači Mirjana Karanović.

Može se činiti pretencioznim, ali postoje još uvijek predstave u kojima su glumci neuporedivo bitniji i od reditelja i od autora. Nevjerovatno je, možda, da postoji i rediteljska i autorska saradnja u kome tekst nastaje po mjeri glumaca, nakon podjele uloga. Njih pet igralo je deset uloga. Iako je širok spektar miljea iz kojih bi likovi mogli dospjeti u fokus ovog teksta, autor se odlučio za korporacijski, medijski, akademski, političko-tajkunski milje
Svi glumci igraju dvije uloge, tako Karanović tumači i profesorovu (Isaković) suprugu. Karanović i Isaković najdominantniji su na sceni, i akteri su najviše dramskih situacija. Snežana Bogičević izvodi ulogu profesorove ljubavnice, stažistkinje u knjižari, i ulogu njegove kćerke.

Četiri ženske uloge veoma su različite, zbog toga je njihovo izvođenje teško. Direktorica korporacije (Karanović) i profesorova kćerka (Bogičević) imaju jednu zajedničku stvar, obje su žrtve silovanja, i obje nose traumu koja će im krojiti život ubuduće, posebno u slučaju direktorice korporacije. Druge dvije njihove uloge različite su u tome što profesorka istovremeno i profesorova supruga prihvata pragmatično djelovati i zaboravlja na svoje ideale, dok stažistkinja i profesorova ljubavnica pakuje svoje “ideale” i napušta Srbiju.
Novo doba, Festival.ba


Tim dramskim situacijama pomaže i scenografija (Petya Stoykova i Svetoslav Kokalov) sa kutijama “ideala” i arhivom iskustava, u koju je reditelj Mustafić postavio ideološke i svjetonazorske odrednice i detalje likova. Svako otvaranje, zatvaranje, odnošenje i donošenje kutije je znak uklona likova prema dramskoj situaciji koju igraju, kao što sve što je postavljeno na scenu i treba da bude znak.

Najočitije je to u primjeru uloga Ermina Brava, koji igra ulogu istraživačkog novinara sa idealima  i ulogu političkog i PR savjetnika tajkuna koji ih je potpuno riješen. Njegove uloge nisu igrane dovoljno energično ili gorljivo, što je možda i najveći nedostatak predstave, budući da su njegovi likovi izuzetno inspirativni. Potom i imajući u vidu da je u kontekstu ovakve radnje najveći domet predstave glumačka izvedba, koja treba autentično da reprezentuje ponašanje i život čovjeka u takvom apsurdnom dobu.

Iako je premijerno izvedena 21. januara, nakon američkih izbora, i prije srbijanskih izbora, te u prvim situacijama predviđa pobjednike izbora, ona poziva aktuelnost pa je i ne gubi. Štaviše, izmještena iz vremenskog konteksta, pokazala je da pojave na domaćoj i globalnoj političkoj sceni nisu autentične, pojedinačne i posebne, nego predstavljaju okosnicu “novog doba” koje se javlja sa starim, bitno izraženijim problemima
Tu Bravo mora preuzeti odgovornost za svoju neenergičnost koja je u velikoj mjeri uticala i na mlakost scenskog govora i gubljenje dikcije. Barem tu odgovornost treba preuzeti u jednakoj mjeri u kojoj tekst predstave poziva na odgovornost za svaki postupak.

Jedna stvar je izuzetno zanimljiva u predstavi. Iako je premijerno izvedena 21. januara, nakon američkih izbora, i prije srbijanskih izbora, te u prvim situacijama predviđa pobjednike izbora, ona poziva aktuelnost pa je i ne gubi. Štaviše, izmještena iz vremenskog konteksta, pokazala je da pojave na domaćoj i globalnoj političkoj sceni nisu autentične, pojedinačne i posebne, nego predstavljaju okosnicu “novog doba” koje se javlja sa starim, bitno izraženijim problemima.

Ne samo zbog toga što se shvatanje istine, vrijednosti i vjerovanja rapidno mijenja, nego i zato što čovjekova priroda prilagođavanja okolnostima ostaje ista. Ono što se može vidjeti u “Novom dobu” je ko su uvijek pobjednici takve utrke s idealima i pragmaticizmom, i kako u očima pobjednika izgleda obični čovjek. Glumačke reprezentacije pokazaće da čovjek i nije tako obično biće, što su posebni razlozi zbog kojih se “Novo doba” može gledati iznova, kao injekcija misli o čovjeku i njegovim, dakle našim osjećajima i stanjima.

Zbog toga je predstava 24. maja  i dobila nagradu za najbolji dramski tekst na 20. Teatar Festu Petar Kočić, održanom u Banjaluci.
-->

Komentari

Obavezna polja su markirana*