Zaborav je garant ponavljanja genocida

Kultura sjećanja i poricanja genocida nad Armencima

Piše: Eldin Hadžović      03.05.2017

Tvrdoglavo odbijanje Turske da prizna genocid nad Armencima ima posljedice po tursko društvo koje se ni nakon više od sto godina nije u stanju suočiti s istinom i proživjeti katarzu, ali i po cijeli svijet jer šalje poruku da je pravo jačeg uvijek važnije od prava žrtve, te da se genocid itekako isplati
Prošla sedmica je u svijetu obilježena kao sedmica sjećanja na genocid nad Armencima, koji je početkom XX stoljeća počinila Otomanska imperija u istočnoj Anadoliji, istrijebivši u periodu između 1915. i 1923. godine preko milion, a neke procjene kažu i milion i pol Armenaca. Armenski genocid, poznat još i kao armenski holokaust, prvi je genocid u dvadesetom stoljeću i najdetaljnije je proučavani slučaj namjernog, sistematskog i masovnog istrebljenja čitave jedne populacije, nakon Holokausta.

Meds yeghern

Armenci ga znaju i kao “Meds yeghern”, što znači “veliki zločin” ili “velika katastrofa”, i upravo je taj termin predsjednik SAD-a Donald Trump upotrijebio u svojoj zvaničnoj izjavi povodom Dana sjećanja prošle sedmice, izbjegavajući, baš kao i njegov prethodnik Barack Obama, izravnu upotrebu termina “genocid”.

“Pridružujem se armenskoj zajednici u SAD-u kao i širom svijeta, u njihovom tugovanju za gubitkom nevinih života i patnjama kojima su mnogi bili izloženi”, istaknuto je saopćenju američkog predsjednika. Od 50 američkih saveznih država, 45 je usvojilo zvanične akte, kojima se masovni zločin nad Armencima naziva genocidom, međutim na saveznom nivou takva deklaracija nikada nije usvojena, prije svega zbog delikatnih političkih odnosa SAD-a i Turske.

Iako ogromna većina naučne zajednice – uključujući i Međunarodnu asocijaciju eksperata za pitanja genocida (IAGS), koja je u Montrealu 1997. jednoglasno usvojila rezoluciju o genocidu –  armenski holokaust naziva genocidom, do sada je samo 29 zemalja svijeta zvanično priznalo zločin nad Armencima kao genocid, uključujući tu Rusiju, Francusku, Njemačku, Švedsku, Kanadu, Italiju, Švicarsku, Grčku, i druge.

Neke zemlje, poput Argentine ili Švicarske, oglasile su negiranje armenskog genocida krivičnim djelom, a druge su, poput Francuske, pokušale uvesti novčane kazne za poricatelje armenskog genocida. Zakonski prijedlog je usvojen, ali je kasnije oboren na Ustavnom vijeću jer je, po mišljenju najvišeg fancuskog ustavnog autoriteta, “nepotrebno i disproporcionalno ograničavao slobodu govora”.






















Upravo je armenski holokaust bio primjer na osnovu kojeg će Rafael Lemkin 1943. godine skovati pojam genocid, te definirati osam faza genocida: klasifikacija, simbolizacija, dehumanizacija, organizacija, polarizacija, priprema, istrebljenje i poricanje. Pošto faza poricanja tog genocida nikada nije okončana, slijedeći logiku Lemkinove definicije, on traje i danas
U isto vrijeme su na ulicama Istanbula u masovnim prosvjedima paljene francuske zastave.

Četiri godine nakon prvog pokušaja kriminalizacije negiranja genocida nad Armencima, zastupnici francuskog parlamenta usvojili su amandman kojim se krivično kažnjava “negiranje i trivijalizacija” svih zločina protiv čovječnosti, ukljujući negiranje da je masovna likvidacija Armenaca u Prvom svjetskom ratu bila genocid. Zakon predviđa kaznu od godine dana zatvora i novčani iznos do 45.000 eura za sve počinitelje ovog krivičnog djela.

Vijeće Europe je 2001. Deklaracijom br. 320 priznalo armenski genocid. Europski parlament je 2015. godine usvojio rezoluciju u kojoj se, također, koristi termin genocid da opiše zločin otomanskih Turaka nad Armencima, a slične rezolucije su u istom tijelu izglasane 1987, 2000, 2002, i 2005. godine. Usvajanje svih ovih akata praćeno je ogorčenim izljevima bijesa zvanične Ankare, prijetnjama raskidanjem diplomatskih odnosa, povlačenjem veleposlanika i tome slično.

Turska i Azerbejdžan su jedine dvije države koje otvoreno tvrde da genocida nije bilo.

Genocid koji traje

Upravo je armenski holokaust bio primjer na osnovu kojeg će Rafael Lemkin 1943. godine skovati pojam genocid, te definirati osam faza genocida: klasifikacija, simbolizacija, dehumanizacija, organizacija, polarizacija, priprema, istrebljenje i poricanje. Pošto faza poricanja tog genocida nikada nije okončana, slijedeći logiku Lemkinove definicije, on traje i danas. U intervjuu za CBS 1949, Lemkin je rekao: “Genocid me zanima zato što se dogodio toliko puta. Dogodilo se Armencima, a nakon njih, Hitler je krenuo u akciju.”
























Vijeće Europe je 2001. Deklaracijom br. 320 priznalo armenski genocid. Europski parlament je 2015. godine usvojio rezoluciju u kojoj se također koristi termin genocid da opiše zločin otomanskih Turaka nad Armencima, a slične rezolucije su u istom tijelu izglasane 1987, 2000, 2002, i 2005. godine. Usvajanje svih ovih akata praćeno je ogorčenim izljevima bijesa zvanične Ankare, prijetnjama raskidanjem diplomatskih odnosa, povlačenjem veleposlanika i tome slično
Prema Članu 2 Konvencije UN-a o sprečavanju i kažnjavanju genocida, usvojenoj 9. decembra 1948. godine, genocid je definiran kao “bilo koje od niže opisanih djela, počinjeno u namjeri da se u cijelosti ili djelomično uništi jedna nacionalna, etnička, rasna ili vjerska skupina kao što je: ubijanje pripadnika skupine, nanošenje teške ozljede ili duševne boli pripadnicima skupine, namjerno podvrgavanje skupine životnim uvjetima kojima je cilj njezino potpuno ili djelomično fizičko uništenje, nametanje mjera s namjerom sprečavanja rađanja unutar skupine, prisilno premještanje djece iz jedne skupine u drugu”.

Tvrdoglavo odbijanje Turske da prizna genocid nad Armencima ima posljedice po tursko društvo koje se ni nakon više od sto godina nije u stanju suočiti sa istinom i proživjeti katarzu, ali i po cijeli svijet jer šalje poruku da je pravo jačeg uvijek važnije od prava žrtve, te da se genocid itekako isplati. Tim prije je nejasan stav dijela bošnjačkih političkih lidera, koji se slijepo drže turskog negacionističkog diskursa, unatoč činjenici da je nad etničkom grupom koju predstavljaju također počinjen genocid, posljednji u XX stoljeću, i koja je i danas žrtva sistematskog poricanja, negiranja i minimiziranja genocida.

Ponekad u aprilu...

Umiruća Otomanska imperija, kojom je upravljala vlada Mladoturaka, nacionalističke organizacije turskih intelektualaca koji su se školovali na zapadu, najprije je izolirala intelektualce i političke lidere iz redova pravoslavne armenske manjine, a nakon toga je naređeno protjerivanje cijele armenske zajednice iz Anadolije u sirijsku pustinju.

Istrebljenje nije, međutim, započelo “iz vedra neba”, već su mu prethodile opsežne pripreme, koje su trajale godinama, a vukle su korijen iz turskog resentimana prema pravoslavnoj armenskoj manjini nakon poraza u ratu protiv Rusije s kraja 19. stoljeća. Općem anti-armenskom raspoloženju doprinosili su armenski nacionalizam, te otvorene pobune protiv turske države, kao i terorističke akcije u kojima su stradali Turci, ali čak i Armenci koji su bili na strani države i protivili se pobuni.

Turska Direktiva 8682 od 25. februara 1915. godine ministra rata Enver-paše, koji je otvoreno govorio kako “sumnja da Armenci odaju vojne tajne Rusima”, odnosi se na “povećanje sigurnosnih i mjera opreza”, i naređuje svim vojnim jedinicama demobilizaciju svih etničkih Armenaca, te njihovo raspoređivanje u takozvane “radne bataljone”. Nakon toga, uslijedili su otvoreni sukobi sa armenskim “obrambenim bataljonima”, uglavnom sastavljenih od naoružanih civila, te iscrpljujuće opsade gradova.





















“Ako pobunjenici ispale samo jedan metak”, rekao je Dževdet-beg pokazujući rukom u visini svojih koljena, “ubit ću svakog kršćanskog muškarca, ženu i dijete, do ovog uzrasta”
Prilikom opsade Vana, koji su branili Armenci, guverner vanskog vilajeta Dževdet-beg je 19. aprila zahtijevao da mu se odmah stavi na raspolaganje 4.000 regruta, što su branitelji protumačili kao varku kojom se namjeravaju namamiti vojno sposobni mladići u smrtonosnu klopku, budući da su do njih već bile doprle vijesti o masakrima u obližnjim selima, provođenih pod izlikom “potrage za naoružanjem”. Stoga su branitelji, kako bi kupili nešto vremena, ponudili 500 vojnika i novčanu nadoknadu, na šta ih je Dževdet-beg optužio za “pobunu”, najavljujući da će takva pobuna biti “slomljena”.

“Ako pobunjenici ispale samo jedan metak”, rekao je tada Dževdet-beg pokazujući rukom u visini svojih koljena, “ubit ću svakog kršćanskog muškarca, ženu i dijete, do ovog uzrasta”.

Genocid nad Armencima se odvijao pred očima cijelog svijeta: nepregledne kolone izbjeglica kretale su se širom istočne Turske, dok su ih iz zasjede napadali turski vojnici i kurdske bande, kojima su pokrajinski guverneri jamčili imunitet i amnestiju od zakonskog gonjenja za zločine.

Zapadni mediji bili su puni svjedočanstava očevidaca i preživjelih o masovnim egzekucijama stotina ljudi, od kojih su neki bili i živi zapaljeni, kao i fotografija na kojima su se vidjele cijele doline ispunjene ljudskim lubanjama.

Politikanski istupi

U bosanskohercegovačkim medijima rijetko se može čitati o genocidu nad Armencima, osim povremenih politikantskih istupa, u kojima prednjači predsjednik Republike Srpske Milorad Dodik, koji je u nekoliko navrata pozivao da se prizna genocid nad Armencima, sam odbijajući da prizna genocid nad Bošnjacima, unatoč presudama međunarodnih i lokalnih sudova.

Isto tako, s vremena na vrijeme se mogu pročitati apologetski članci, pisani u skladu sa osjetljivim potrebama turskih i turkofilskih ušiju, u kojima se ističe kako, naprimjer, “deportacija stanovništva (...) u sirijsku pustinju (nije) provođena s ciljem ubijanja, nego zaštite Armenaca, budući da je u osmanskoj državi vladala neprijateljska klima prema njima nakon izdaje i suradnje sa Rusima”, kako je na Al Jazeeri pisao sirijski novinar Khurshid Daly.

Bošnjački politički lideri se po ovom pitanju uglavnom ne oglašavaju, iako bi i sami, u skladu sa svojom nacionalnom agendom, te makar deklarativnom determiniranošću da se zločin genocida nikada i nikome više ne ponovi, morali biti zainteresirani za ukidanje nečovječne i anticivilizacijske prakse negiranja, minimiziranja ili trivijaliziranja zločina protiv čovječnosti i/ili genocida.

























Njihov muk je razumljiv jedino u kontekstu bošnjačke identifikacije sa svime što je Turska i tursko, gdje se turski zločini pretvaraju u “naše” zločine, pa se onda minimiziraju, sakrivaju ili opravdavaju. U tu se svrhu navode podaci o pobuni Armenaca, njihovoj suradnji s Rusima, te broj Turaka poginulih u borbama, i tome slično. Negira se i sam broj žrtava pa se mogu pročitati i tvdnje o “svega trista hiljada armenskih žrtava”, te o “velikom broju njih”, koji je “zbog gladi i bolesti izgubio živote u egzilu”.

Istina, formalno priznavanje genocida vuče za sobom niz političkih, pravnih i moralnih implikacija, ali na pitanje kakve to sve ima veze s Bošnjacima – nema jednostavnog odgovora. Kada su Mehmeda Rešida, suvremenika armenskog genocida, liječnika po struci i guvernera pokrajine Diyarbakir, koja je garantirala imunitet egzekutorima izbjegličkih kolona, pitali kako kao liječnik može opravdati svoje postupke, odgovorio je: “Moj turski identitet pobijedio je moju profesiju. Mislio sam da ih treba uništiti prije nego oni unište nas. Ako me pitate kako sam kao liječnik mogao počiniti ubojstvo, moj odgovor je jednostavan: Armenci su postali opasni mikrobi u tijelu ove zemlje. A liječnikova je dužnosot da istrijebi bakterije”.
-->

Komentari

Obavezna polja su markirana*