Taj stadion, posebna je to čarolija

Grbavica

Piše: Hana Bajrović      05.04.2017

U Sarajevu, klub za koji se opredijelite određuje uveliko i vaša uvjerenje, životnu filozofiju po kojoj živite. Izabrati da navijate za Željezničar ili Sarajevo, znači smjestiti se u jednu od dvije grupe u gradu. Od svoga postanka, Željezničar je postao jedan od najuspješnijih i najvoljenijih klubova. Generacije i generacije očeva su ljubav prema ovom klubu, zajedno s njegovom filozofijom o zajedništvu i posvećenosti, prenosili na sinove. I kćerke
Kaže se kako u Sarajevu svaka mahala ima svoja pravila. To su nepisana pravila po kojima žive i mladi i oni stariji. Pravila koja održavaju red u mahali, i koja oblikuju njene stanovnike. Ipak, sve te mahale imaju i nešto zajedničko, a to je duša. Svaka mahala ima svoj karakteristični govor, navike, ponašanje..., neki bi rekli kodeks unutar zajednice, a mi to zovemo “mahalci”. Ono što mahalce čini posebnima jeste činjenica to što imaju prešutni dogovor koji nalaže da se u nevolji “bližnjem svom” ne okreću leđa, ma koliko vas svjetlosnih godina dijelilo kada su u pitanju ideali, uvjerenja, religija, i na kraju krajeva, klub za koji navijate. Jer, navijati za određeni klub ne znači samo radovati se njegovim pobjedama. U Sarajevu, klub za koji se opredijelite određuje uveliko i vaša uvjerenje, životnu filozofiju po kojoj živite. Izabrati da navijate za Željezničar ili Sarajevo, znači smjestiti se u jednu od dvije grupe u gradu.

Prema mahalama se treba odnositi kao prema posebnim prostorima. Prostorima izmještenim iz svakodnevnice, odmaknutim od gradskog, užurbanom života smještenog unutar okvira nametnutoga. U mahalama ne postoje škole ni fakulteti, bogati ni siromašni, glupi i pametni. U mahalama vlada ili najjači ili najglasniji. Mahala štiti svoje “podstanare” a izvrće ruglu one koji bi, da se recimo nalaze u nekoj Šekspirovoj drami, bili dvorske lude. To su ljudi s određenim nedostacima, nepronađeni ili neshvaćeni, ali iako prozivani, vrlo rijetko unižavani. Jer, i oni su dio tog prostora. I, ako bilo ko, ko tu ne pripada, bez pitanja okupira njihov intimni prostor, svi unutar njega postaju jedno. Mahalci znaju šta znači jedinstvo, i znaju prepoznati prave vrijednosti između svih priča koje preko noći utihnu.

Jedan od najuspješnijih i najvoljenijih klubova

Upravo je stadion Grbavica jedno od mjesta koje ima posebnu čaroliju i atmosferu mahale. Prostor unutar prostora. Jezgro mahale. Mjesto susreta. Mjesto u kojem važe posebna pravila. Mjesto koje ljude dijeli jedino po jačini ljubavi prema toj Grbavici.

Stadion je izgrađen davne 1953. Radovi na njemu su počeli četiri godine ranije. Od početka svoje priče, stadion ima jednu posebnu osobinu, a to je moć da spaja i ujedinjuje. Njegovu izgradnju su započeli članovi Radničkog sportskog društva Željezničar. Oni su, ustvari, bili radnici Željeznica koje je spojila ljubav prema fudbalu. Krenuli su u izgradnju stadiona nošeni željom i voljom. Njihove žene su svaki dan dolazile na Grbavicu, donosile im obroke, a onda išle kućama i šile dresove, a onda na njima vezle grb ovoga kluba u nastanku.

Nakon četiri godine, svojim su rukama uspjeli podići stadion koji je tada imao samo jednu, zapadnu tribinu. Većina igrača koja je činila prvi sastav Želje 1953. bili su pravoslavci, ali to nikome nije predstavljalo problem. Klub je pripadao svima onima koji vole fudbal, onima koji su pomogli da se stadion izgradi, onima iz mahala koji su odrastali zajedno, onima koji su bili uz svog Želju.

Ivica Osim | Foto: N1



















U mahalama vlada ili najjači ili najglasniji. Mahala štiti svoje “podstanare” a izvrće ruglu one koji bi, da se recimo nalaze u nekoj Šekspirovoj drami, bili dvorske lude. To su ljudi s određenim nedostacima, nepronađeni ili neshvaćeni, ali iako prozivani, vrlo rijetko unižavani
Od svoga postanka, Željezničar je postao jedan od najuspješnijih i najvoljenijih klubova. Postoje generacije i generacije očeva koji su ljubav prema ovom klubu, zajedno sa njegovom filozofijom o zajedništvu i posvećenosti, prenosili na sinove. I kćerke.

Postoji nekoliko značajnih trenutaka u historiji ovoga kluba, i na sreću, više je onih lijepih. Jedan od njih je utakmica Željezničar-Videoton 1985, odlučujuća utakmica za odlazak u finale Kupa UEFA. Igrači i navijači Željezničara nikada nisu bili bliže svom snu nego tada, imali su priliku zaigrati sa velikim Realom, pod vodstvom Ivice Osima, legendom kluba. Kasnije će se ispostaviti da je Osim uistinu legenda koja je učestvovala u stvaranju nove historije Željezničara. Tada nisu uspjeli pobijediti ali će ova utakmica ostati zauvijek upamćena. Borba do posljednjeg trenutka. Žar u svakom čovjeku koji je toga dana bodrio svoj klub na Grbavici. Bilo ih je dvadeset i pet hiljada. Kao jedan.

Teške godine za Grbavicu

I onda..., došao je rat. Strašni, surovi, rat. Rat koji ne pita. Koji ne zna za svetinju. Ne zna za ljubav. Koji ne preza ni pred čim. Sarajevo se našlo pod opsadom, i pod opsadom je ostalo gotovo četiri godine. Sve u gradu bilo je ogoljeno onima s okolnih brda koji su kroz nišane gledali grad i birali šta da sruše. Šta da uniše. Šta da zapale. A birali su ono što su znali da će najviše boljeti. Birali su mjesta koja su nas spajala, a ne razdvajala. Mjesta koja su pripadala svima. Mjesta koja nisu pitala za ime.

Jednog od tih, jezivo sunčanih, neprirodno tihih, majskih ratnih dana, dok se još “tek zakuhavalo”, “oni sa druge strane” su tenkovima i puškama na silu su upali na Grbavicu. Otimali su, palili, ubijali... Na kraju su stigli i do stadiona koji je od tog trenutka postao prva linija odbrane. Dio stadiona je miniran, a drugi dio, zajedno sa zapadnom tribinom i prostorijama u kojoj su stajali trofeji – zapaljen. To su bile teške godine za sve koji su odrasli i život proveli na Grbavici. Četiri duge godine gledali su lice neprijatelja na mjestu koje je do tada odbacivalo sve podjele, osim onih proisteklih iz suparništva sa pitarima.

Stadion Grbavica jedno od mjesta koje ima posebnu čaroliju i atmosferu mahale. Prostor unutar prostora. Jezgro mahale. Mjesto susreta. Mjesto u kojem važe posebna pravila. Mjesto koje ljude dijeli jedino po jačini ljubavi prema toj Grbavici.
O Grbavici iz ratnog perioda se govori sa nekim posebnim poštovanjem i strepnjom u glasu. Uprkos svemu, napaćena Grbavica je uspjela da preživi. Ostala je u ruševinama, ali nije nestala. Godine 1996. Grbavica je i zvanično vraćena gradu. Sarajevo je opet bilo potpuno. Oni koji su živjeli Željezničar prije rata, nakon rata samo su nastavili. S jednakim žarom i još većim ponosom na to što predstavlja.

Ove subote, skoro dvadesetpet godina nakon što je zapaljena, Grbavica je zakoračila u novo poglavlje. Ono koje dočeka svaki veliki klub sa historijom, sa tradicijom, i mentalitetom koji seže mnogo dalje od čisto navijačkih pobuda. Ovaj vikend nije bio samo još jedan sportski vikend; ovo je bio vikend kada je Grbavica dobila svoju posljednju tribinu. Istok se vinuo i Grbavicu pretvorio u pravu arenu. Poslije gotovo sedamdeset godina, od dana kada su radnici Željeznica ujedinjeni stvorili ovaj stadion, nikao je Istok zahvaljujući svima koji Grbavicu osjećaju kao svoju i svima koji shvataju šta nam je Grbavica predstavljala.

Željezničar je pobjedio

Kupovinom desetogodišnjih ulaznica, i brojnim donacijama, navijači i građani Sarajeva su omogućili da stadion dobije ovu tribinu. Ljudi koji su kupovali stolice nisu samo zaljubljenici u Željezničar, naprotiv, mnogi od njih pripadaju “ljutim rivalima” i nikada neće bodriti Željezničar. Ima i onih koji će, iako su kupili stolicu, ostati na drugoj tribini, onoj na kojoj su odrasli. Ipak, dali su svoj doprinos jer su svjesni da je Grbavica posebno mjesto. Mjesto na kojem vlada kolektivna svijest, gdje je nepravda prihvatljiva jedino ako podrazumijeva “sljepoću sudije”.

Kasnije će se ispostaviti da je Osim uistinu legenda koja je učestvovala u stvaranju nove historije Željezničara. Tada nisu uspjeli pobijediti ali će ova utakmica ostati zauvijek upamćena. Borba do posljednjeg trenutka. Žar u svakom čovjeku koji je toga dana bodrio svoj klub na Grbavici. Bilo ih je dvadeset i pet hiljada. Kao jedan
U subotu je odigrana utakmica koja je bila najposjećeniji događaj ovog vikenda. Na Grbavici je bilo preko četrnaest hiljada ljudi. I niko nikoga nije pitao niti za ime, niti za godine, niti za spol. Srela sam čitave porodice, majke i kćerke, očeve i sinove, braću i sestre, parove, stare prijatelje, djedove i unuke. Ljude iz kulture, politike, sporta. Ljude koji se ne bave ničim i ljude koji se bave čime sve ne. Svi su bili jednaki. Svi su došli iz istog razloga. Svi su postali mahalci koji čuvaju svoje.

Upravo je Osim svečano otvorio istočnu tribinu, i nakon toliko godina, opet, ruku pod ruku sa Željom, ispisao historiju i zakoračio u budućnost. Zapaljeno je više stotina baklji i niti jedna nije bačena među igrače. Teren je ostao netaknut. Željezničar je odnio pobjedu. A navijači, navijači su zapalili plamen koji će da gori nad našim gradom dugo, dugo nakon što se baklje i svjetla reflektora ugase.
-->

Komentari

Obavezna polja su markirana*