Spaljivanjem Vijećnice Sarajevo je izgubilo dio svog identiteta

Urbicid – 22 godine nakon rata

Piše: Hana Bajrović      29.03.2017

Nažalost, u današnje vrijeme, Vijećnica je u svijetu postala simbol urbicida, i sa godinama koje dolaze, ljudi sve manje postaju svjesni blaga koje je ova zgrada u sebi čuvala. Iako se početkom te 1992. rat uveliko zahuktavao, već je bilo poginulih i ranjenih, grad ostajao bez struje i vode, pogled na Vijećnicu koja gori Sarajlijama je bio zastrašujući. Zašto uništavaju biblioteku? Naivno razmišljanje ljudi nespremnih na rat i krvave borbe. Vijećnica je obnovljena, ali ona više nije narodna, niti za narod...
Jasno, svako ljudsko biće ima potrebu da u svom životu nešto proizvede, stekne, i gotovo najvažnije, da iza sebe ostavi nešto. Vrlo često, potreba da ostavimo trag je usmjerena ka materijalnom tragu, nečemu vidljivom, opipljivom. Ta ljudska potreba da stvara i proizvodi postoji od kada je svijeta, barem nama onog poznatog. Sama činjenica da, ako izuzmemo vjerska uvjerenja, postojanje svijeta na zemlji računamo od vremena kada za to imamo materijalne i pisane dokaze govori mnogo. Ono što vidimo je ono što je sigurno, ono što je bilo i što jeste. Još od postanka prvih ljudi, koji nisu govorili nama poznatim, artikulisanim jezikom, javila se, kako potreba za izražavanjem, tako i nužda da se komunicira međusobno.

Malo po malo, našli smo se u vremenu kada je pisana riječ postala nezaobilazna. Kada se zapisuje sve, i kada za gotovo sve postaje pisani dokaz. U knjigama su ispisane čitave historije država, naroda, ljudi. Upisane su kulture, običaji, jezici. Knjige su postale svijet u malome. Ipak, od onog trenutka kada se civilizacija počela razvijati i kada je zavladala pisana riječ, postoji i čovjekova potreba da ratuje, oduzima i obilježava teritorij, i tada se počinju uništavati i knjige svakog osvojenog naroda. Trudeći se da unište pisanu riječ, neprijatelji u tome vide priliku za nestankom same nacije i čitave njihove kulture.

Magija i moć

Knjige se, kao i vatra, povezuju sa magijom i moći. Paljenje knjiga je sredstvo pomoću kojeg ove dvije sile dolaze u kontakt. Magija knjige je univerzalna. Njena moć, koja samim time nosi i prijetnju, prepoznata je. Ljudi su je osjetili na vlastitoj koži. A kako se drugačije riješiti prijetnje nego je uništiti? Danas, u 21 stoljeću našli smo se u situaciji gdje knjiga ima manju vrijednost nego ikada ranije. Ona je postala nešto suvišno, nešto što može da zavede, gotovo pa sredstvo manipulacije.

Spaljivanje knjiga je, ustvari, stari običaj, vrlo često ceremonija. Kako knjiga tako i ostalih pisanih materijala. To spaljivanje se najčešće izvodi javno; ili u objektu u kojem se knjige nalaze, ili se iznose na ulicu gdje se sakupljaju na jedno mjesto i pale pred narodom. Ono je motivisano religioznim ili političkim neslaganjem sa tekstovima. Upravo spaljivanje knjiga u ratovima često služi kao sredstvo kojem osvajačka vojska pribjegava u cilju da se cenzuriše ili zametne svaki trag jedne kulture, jedne nacije.

Spaljivanje knjiga je, ustvari, stari običaj, vrlo često ceremonija. Kako knjiga tako i ostalih pisanih materijala. To spaljivanje se najčešće izvodi javno; ili u objektu u kojem se knjige nalaze, ili se iznose na ulicu gdje se sakupljaju na jedno mjesto i pale pred narodom. Ono je motivisano religioznim ili političkim neslaganjem sa tekstovima
Jedan od krvavih pokušaja uništenja jednog naroda i zatiranja jedne kulture jeste i agresija na BiH. Rat je trajao skoro četiri godine i ne postoji gotovo ni jedna zgrada, šupa, dvorište, koje je pošteđeno. Rat je vođen s ciljem, ne samo da se pobijedi napadnuta strana i oduzme teritorij, već da se uništi čitava nacija. Zbog toga je i jedna od meta divljačkoga napada bila sarajevska Vijećnica.

Vijećnica je izgrađena i otvorena 1896. godine za vrijeme Austro-Ugarske vladavine u BiH. Ona je prvobitno imala funkciju gradske uprave i tu je bila smještena vlast grada. Kasnije su u nju počela da pristižu djela poznatih književnika, putopisi. Kako se grad razvijao nastajale su razglednice, vodiči grada, historijski spisi su donošeni. Ukratko, Vijećnica je postala mjesto neprocjenjive kulturne vrijednosti. U njoj su bila sva bitna djela bošnjačke, srpske, hrvatske, i uopšte jugoslovenske književnosti, pored historijskih enciklopedija, filozofskih dijela, Hegela, Kanta, Platona, grčkih drama, svjetskih romana, knjiga iz mnogih naučnih oblasti... Vijećnica je predstavljala kulturni stub, ne samo Sarajeva, već i šire.

U Vijećnici su bili mnogi tekstovi koji su dokaz postojanja naše države, naše tradicije. Za vrijeme opsade Sarajeva, Vijećnica je granatirana više puta. Pokušale su je uništiti i vojska JNA i Vojska Republike Srpske. Ipak, u noći između 25-og i 26-og avgusta 1992. u Vijećnici je izbio požar od direktnog granatiranja i te večeri Vijećnica je izgorila. Osim što je uništen objekat, u vatri je nestalo oko nevjerovatnih tri miliona knjiga iz bibliotečkog fonda Vijećnice. Pored toga što smo ostali bez neizmjerno važnih tekstova; a i ono malo što je sačuvano je gotovo pa beskorisno.

Šta su knjige krive

Nažalost, u današnje vrijeme, Vijećnica je u svijetu postala simbol urbicida, i sa godinama koje dolaze, ljudi sve manje postaju svjesni blaga koje je ova zgrada u sebi čuvala. Iako se rat uveliko zahuktavao, već je bilo poginulih i ranjenih, grad ostajao bez struje i vode, pogled na Vijećnicu koja gori Sarajlijama je bio zastrašujući. Zašto uništavaju biblioteku? Naivno razmišljanje ljudi nespremnih na rat i krvave borbe. Šta su knjige krive? Pitanje koje su mnogi postavljali zbunjeni pred onim što se događa. Knjige svojom riječi mogu postići mnogo više nego ljudi oružjem. Čovjek knjige može da nadjača samo silom... I, upravo to su uradili u Sarajevu na prelazu stoljeća. Napali su ono što se ne može braniti.

Mnogi ljudi u poslijeratnoj BiH, i oni kojima je knjiga bliska, i onima kojima nije toliko, i svi oni koji su mladost i studentske dane proveli u biblioteci Vijećnice, i oni koji su se zaljubljivali među policama saknjigama, imaju jasan stav kada je u pitanju rušenje Vijećnice, a to je da je njeno spaljivanje bio pokušaj brisanja svijesti o nama samima. Zatiranje svega onoga što bi moglo svjedočiti da je na ovim prostorima postojala civilizacijska matrica naroda i građana u BiH. Sarajevo je, na žalost, a ne samo ono, spaljivanjem Vijećnice i knjižnog fonda izgubilo jedan dio svoga kulturnog identiteta.

Vijećnica je izgrađena i otvorena 1896. godine za vrijeme Austro-Ugarske vladavine u BiH. Ona je prvobitno imala funkciju gradske uprave i tu je bila smještena vlast grada. Kasnije su u nju počela da pristižu djela poznatih književnika, putopisi. Kako se grad razvijao nastajale su razglednice, vodiči grada, historijski spisi su donošeni. Ukratko, Vijećnica je postala mjesto neprocjenjive kulturne vrijednosti
Danas, više od dvadeset godina kasnije, Vijećnica je obnovljena. Neki bi rekli, dobila je novo ruho, ali, čini se da je izgubila stari sjaj. Vijećnica je bila simbol svega pozitivnog što jedan narod okuplja; podsjetnik na tradiciju, izvor ljepote i mudrosti, mjesto susreta, zgrada u kojoj su uspomene iskakale iz svakog ćoška. Danas, ta ista Vijećnica je privatizovana i komercijalizovana. Postala je mjesto na kojem se odrađuju fotošutinzi, mjesto na kojem se organizuju gala vjenčanja i izložbe.

Čitaonica i biblioteka, koje su nekada bile najbitniji dio ove zgrade, danas ne postoje. Vijećnica više nije narodna, niti za narod. Običan svijet nema šta tražiti među njenim zidovima. Danas, ona svoja vrata širi turistima i profitira od toga. Vijećnica je postala elitističko mjesto kojim upravljaju ljudi bez svijesti o važnosti historije, važnosti knjige, važnosti sjećanja. Ljudi bez osjećaja za lijepo, slijepi pred njenim unovčenim zidovima.       

Dva grada, jedna borba

Baš zato, ljudi iz Sarajeva su odlučili da se skupe i pokažu vlastima da oni nisu zaboravili značaj koji Vijećnica ima,i ono što je ona predstavljala prije rata. Ono što je najljepše u toj priči jeste činjenice da su mnogi mladi ljudi, koji su se našli unutar inicijative, ustvari, oni koji nisu ni imali priliku da uđu u Vijećnicu prije nego je zapaljena. To su ljudi koji nikada nisu osjetili energiju ove velike biblioteke, ali su svjesni da to ne umanjuje njenu moć i značaj. Baš zato je, prvo u decembru prošle godine, a onda opet prije nekoliko dana, pokrenuta inicijativa pod nazivom “Narodna čitaona: Vijećnica je naša”.

Danas, više od dvadeset godina kasnije, Vijećnica je obnovljena. Neki bi rekli, dobila je novo ruho, ali, čini se da je izgubila stari sjaj. Vijećnica je bila simbol svega pozitivnog što jedan narod okuplja; podsjetnik na tradiciju, izvor ljepote i mudrosti, mjesto susreta, zgrada u kojoj su uspomene iskakale iz svakog ćoška
Prvi put, učestvovali su članovi neformalne političke organizacije “Jedan grad, jedna borba”, zajedno sa svim ljudima koji su želje podržati ovu ideju. Ovih dana, njima se pridružio i Beč, pa je inicijativa nazvana “Dva grada, jedna borba”. Učesnici i učesnice su organizovali javna čitanja u kojima su učestvovali i poznati pjesnici i pjesnikinje i tako pružili svoju podršku. Oni zahtijevaju od gradske uprave da se Vijećnica vrati građanima Sarajeva; tačnije, da se opet osposbi biblioteka i da jednom sedmično ulazak bude besplatan za sve. Njihov glas znači da prave vrijednosti ipak nisu zaboravljene, i da ulaganjem u svoj um i obrazovanje na najljepši način ulažemo u svoju budućnost. Nigdje više svjetova nismo obišli i više ljudi upoznali nego kroz knjige. A, ako se malo potrudimo, shvatićemo do kakvih samospoznaja možemo doći čitajući.

Na kraju, jasno je da je uništavanje književnosti okupatorima od iznimne važnosti. Oni se ne boje vojnika i zgrada, oni strahuju od pisane riječi, od onoga što ne poznaju, što je drugačije od njih, što odstupa od njihove doktrine. Oni pokušavaju da sasjeku u korjenu narode tako što uništavaju njihovu kulturnu baštinu. A knjiga, prokleta, od papira, lako gori, ali nikada ne izgori u potpunosti. Uvijek ostane barem jedna stranica spašena, barem jedna slika... Ona našu historiju i kulturu čuva od zaborava. Kada kažem našu, mislim ljudsku, jer knjiga je knjiga ma gdje god otišao. I zato, ne smijemo dopustiti da radimo u miru, ono što su nam neprijatelji uradili u ratu. Ako samo zametnemo tragove o našoj prošlosti, kako možemo vidjeti vlastitu budućnost?
-->

Komentari

Obavezna polja su markirana*