Bili smo odlučni da se kazne ratni zločinci

SAD i Haški tribunal

Piše: Prof. dr. David Scheffer      19.02.2017

Kontekst bi trebao puno značiti u međunarodnom krivičnom pravu. Šta se dešava sa operacijama koje bi mogle utjecati na odluke vođe? Ključno pitanje tako postaje: je li sud, ili nije, u stanju da razumije što logično proizilazi iz činjenica na osnovu kojih su vođe, bez obzira na to koliko su bili udaljeni od mjesta na kojima su počinjeni zločini, imali informacije o tome šta se dešavalo?
Kada je Clintonova administracija započela osam godina svoje izvršne vlasti u januaru 1993. godine i kada je moja šefica dr. Madeleine Albright položila zakletvu kao američki ambasador u Ujedinjenim nacijama, Bosna i Hercegovina je već bila pretrpjela brutalne zločine, vjerovatno jedne od najgorih u modernoj historiji, posebno ’92. godine. Ambasadorica Albright, koja je kao tinejdžerka živjela u Beogradu sa svojim ocem koji je tamo bio češki ambasador, bila je odlučna da pokrene sudske postupke za ono što se dogodilo, kao i da pošalje signal političkim i vojnim vođama na Balkanu da odustanu od daljnjeg kriminalnog ponašanja. Ti prijedlozi su bili konvencionalne prirode – domaća suđenja ili sud uspostavljen međunarodnim ugovorom – koji su bili nerealni jer u tadašnjim ratnim uvjetima pravda se nije mogla brzo postići.

Okrenuli smo se Vijeću sigurnosti UN-a, koje do tada nije koristilo svoje ovlasti garantovane UN poveljom, da bi uspostavili tribunal za ratne zločine. Zaista, ništa u UN povelji nije davalo eksplicitno pravo Vijeću da uspostavi jedan takav tribunal. Međutim, ambasadorica Albright zajedno sa državnim sekretarom Warrenom Christopherom i pravnim savjetnicima, prepoznala je hitnost situacije nakon počinjenih zločina i jednostavnu činjenicu da Član 41. daje autoritet Vijeću sigurnosti da poduzme mjere za održavanje i uspostavu mira i sigurnosti.

Razmišljali smo o tome, zašto uspostavljanje tribunala nije legalno uz korištenje nevojnih mjera, pogotovo ako uspostavljanje jednog takvog suda tokom oružanog konflikta može imati utjecaja na uspostavljanje mira i može značajno doprinjeti održanju tog mira.

Američka podrška

Zajedno sa svojim kolegama amabasadorica Albright je preduzela hrabar korak pri aktiviranju Vijeća sigurnosti u interesu međunarodne krivične pravde kao sredstvo u uspostavljanju mira u BiH i ostalim državama bivše Jugoslavije. Ona me je uputila da zajedno sa Washingtonom ustpostavim jaku američku politiku koja bi zagovarala uspostavljanje tribunala za ratne zločine koji su počinjeni na Balkanu.

David Scheffer
U februaru 1993. američka podrška za uspostavljanje tribunala oslanjala se na tri stuba: 1)velik broj Bošnjaka i Hrvata civila bili su žrtve sistematskih napada; 2) tribunal se ne bi uspostavio sa ciljem da proglasi pobjednika rata niti da kolektivno okrivi ijedan narod; i 3) fokus tribunala bi bio na procesurianju individualnih zločinaca odgovornih za ratne zločine koji su počinjeni. Tribunal bi sudio na osnovama međunarodnog prava protiv pojedinaca, a ne vlada ili grupe ljudi. Provođenje sudskih postupaka protiv vlada je tradicionalno zadatak Vijeća sigurnosti ili Međunarodnog suda pravde. U teoriji, države bi trebale biti odgovorne za postupanja svojih građana u skladu sa osnovnim normama, ne samo kodifikovanog zakona već i fundamentalnih vrijednosti čovječanstva i civilizacije. Naslijeđe Nunberga i fokus na individualnu krivičnu odgovornnost prevladali su pri izgradnji novog tribunala.
Neke su se vlade protivile i tvrdile da takva incijativa nije samo bez presedana, već i izvan zakonskih ovlasti Vijeća. SAD i ostali su tvrdili drugačije tako da je naša ideja pobijedila. Svako malo se moraju poduzeti hrabri koraci zbog dobrobiti čovječanstva i jedan takav korak je poduzet 22. februara 1993. usvajanjem Rezolucije 808 Vijeća sigurnosti i Rezolucije 827, tri mjeseca poslije, koja je ustavno podržala rad Međunarodnog krivičnog suda za bivšu Jugoslaviju. Bilo je dosta poteškoća u aktiviranju rada tribunala i sigurnosti da će biti u stanju da iznese mandat koji mu je zadalo Vijeće sigurnosti. Ova akcija Vijeća se pokazala historijskom i vizionarskom.

Do naredne, 1994. godine, Vijeće sigurnosti je koristilo svoje ovlasti date Poveljom da uspostavi Međunarodni krivični sud za Ruandu. Nakon toga u New Yorku su uloženi napori da se replicira angažman Vijeća sigurnosti u uspostavljanju međunarodnih krivičnih tribunala za Siera Leone, Kambodžu, Irak, Burundi, Libanon i ostale slučajeve. Međutim, ranije procedure za bivšu Jugoslaviju i Ruandu stavilo je Vijeće sigurnosti pod nadležnosti međunarodne krivične pravde. Ovo je utjecalo na pregovore o kreiranju međunarodnog krivičnog suda i ovlastima koje su u konačnici date Rimskim statutom po kojima Vijeće sigurnosti igra glavnu ulogu u istragama i suđenjima za ratne zločine.

Provođenje pravde


Tokom godina Vijeće sigurnosti često nije poduzimalo odlučne mjere potrebne da bi se uspostavila suradnja na regionalnom nivou sa Tribunalom o pružanju dokaza i uhićenja odbjeglih ratnih zločinaca. Danas nemamo istu viziju o pravdi u Vijeću sigurnosti koju smo imali u 1993. i 1994. Vijeće nije uspjelo da asistira  Međunarodnom krivičnom sudu (ICC) u vezi sa dva slučaja – Darfur i Libija – za koje je sud tražio da se uhapse i procesuiraju odbjegli ratni zločinci, kao i da se provedu kompletne istrage na mjestima zločina i intervjuišu svjedoci na prijateljskoj teritoriji.

Vijeće je odbilo da pusti UN fondove za istraživanje koje bi sud proveo u vezi slučajeva koje im je samo Vijeće dodijelilo. Doista, tužitelj Međunarodnog krivičnog suda, Fatou Bensouda je bila primorana da “hibernira” istrage i procesuiranje u Darfuru zbog otpora koji je dolazio iz Kartuma i straha Vijeća sigurnosti da poduzme nešto u vezi toga. Također, Vijeće se nije pozabavilo situacijama u Siriji i Sjevernoj Koreji i zločinima koji su tamo počinjeni zbog otpora dva stalna člana-Rusije i Kine, unatoč činjenici da ostale velike sile i članovi Vijeća sigurnosti su voljni da nastave sa ovim slučajevima.

Svako malo se moraju poduzeti hrabri koraci zbog dobrobiti čovječanstva i jedan takav korak je poduzet 22. februara 1993. usvajanjem Rezolucije 808 Vijeća sigurnosti i Rezolucije 827, tri mjeseca poslije, koja je ustavno podržala rad Međunarodnog krivičnog suda za bivšu Jugoslaviju
Međutim, Vijeće sigurnosti je odoljelo pritiscima, pogotovo onim koji su dolazili od Afričke Unije, da iskoristi svoj autoritet dat Rimskim statutom da odgodi istrage i krivična procesuiranja u Keniji, Libiji, Darfuru i možda u još nekim mjestima u Africi.

Dakle, dok Vijeće može biti veoma moćan instrument međunarodne pravde, politička volja članova Vijeća da poduzme neke mjere je veoma slaba. Retorika u rezolucijima Vijeća sigurnosti i izjavama predsjednika podržava odgovornost Vijeća, međutim Vijeće vrlo rijetko podržava svoje izjave akcijama.


Bosna i Hercegovina je godinama patila od neinspirisanog održavanja mira koje je štitilo počinioce zločina i nedostatka volje Vijeća sigurnosti da poduzme potrebne mjere da bi se uhapsili počinioci zločina i da se mirovne incijative dalje nastave. Građani Bosne i Hercegovine imaju moralni autoriter da podsjete Vijeće sigurnosti da je pravda nešto više od samo retoričke vježbe, da Vijeće mora osigurati suradnju vlada, provoditi istrage i uhapsiti bjegunce uprkos poteškoćama i frustracijama, jer provođenje pravde u slučajevima ratnih zločina je i više nego bitno za međunarodni mir i sigurnost u modernom svijetu, i kao takvo ostaje zajednička obaveza svih nas.

Kontekst rata u BiH

Nevjerovatna je činjenica da niko nije predvidio 1993. da će Tribunal uspjeti da ispuni svoj mandat. Još uvijek ima nekoliko suđenja i žalbi na presude, kao i kašnjena zbog zdravstvenog stanja optuženih i otkrivanja novih dokaza. Međutim, mi možemo zasigurno potvrditi da će Tribunal relativno brzo postići svoje primarne ciljeve. Razumni posmatrači su kritikovali i negodovali zbog nekih presuda, ali je sudski proces uspio provesti svoju volju. Dokazi su otkrili šta se zapravo iznijelo u sudnicama u Haagu u zadnjih 20 godina. Ti dokazi će okupirati historičare, naučnike, sociologe, čak i pisce u narednim dekadama, s obzirom da postoji toliko narativa i priča koje govore o tome šta se desilo u zemlji i proširit će istraživanja sudskih arhiva i presuda.

Madeleine Albright
Međutim, jedno pitanje, koje ostaje, jeste to da li se Tribunal adekvatno pozabavio kontekstom u kojem su se dogodili zločini. Neko bi pomislio da će masa dokaza koja je iznijeta u sudnicama, uključujući i ono što je zabilježeno u medijima tokom konflikta i historijske studije i memoari koji su uslijedili, uspostaviti kontekst i unikatni karakter konflikta na Balkanu. Po mom mišljenju ključno pitanje na koje bi svaki sudija morao imati odgovor jeste kako se masovni zločini odvijaju unutar specifičnosti ukupne situacije, ili ukupnog sukoba?
Ovdje ne govorim o individualnim zločinima povezanim sa pojedinim počiniteljima, već o stotinama i hiljadama zabilježenih zločina koji su povezani u kompleksnim  udruženjima pojedinih vođa i njihovih podređenih koji su imali iste ciljeve. Kako su političke i vojne vođe orekstrirali masovne zločine, bez da se čini da oni to nisu počinili? Kako su sakrili svoje namjere i pomoć u izvršenju tih zločina? Kako su se uspjeli udaljiti bilo geografski ili komandom strukturom, odbijajući da priznaju odgovornost? Ko je inspirisao i potakao počinitelje nižeg nivoa da počine takve zločine, iako je bio miljama daleko od njih? Jesu li počinjeni zločini pitanje spontane erupcije ili optuženi igra glavnu ulogu u oslobađanju onoga što se čini spontanim, ili je to stvar osvetoljubivosti vojnika i policije na terenu?

Da li se standardi konvencionalnog krivičnog prava, posebno oni koji se odnose na nerazvijene tehničke mjere komunikacije i monitoringa, primjenjuju u modernim situacijama u kojima blizina u kojoj se počinjava zločin postaje u potpunosti nevažna? Gdje se počinjeni zločini protiv velikog broja žrtava, protiv stotina hiljada u periodu od četiri godine dešavaju da bi se unaprijedila politika ili ideološki ciljevi vođa državnih aparata? Kako da definišemo mens rea i actus reus kada ispitujemo počinjene zločine? Da li je to ista analiza koju bi neko primjenio protiv pojedinca ili zajedničkog izvršenja zločina? Nije poznato da bi nečiji postupci pomogli u počinjenju zločina i samoj krivici vođa u ovom domenu, u kontekstu rasturene nacije, koja se odvaja od počinitelja zločina koji je povezan sa vojnim elementima i mjesecima i godinama nezakonitog ponašanja? U kojem trenutku će sud suziti svoje razumijevanje u kontekstu situacije tako duboko da je pravda zapravo uskraćena?

Namjera visokog dužnosnika


Ova pitanja sada možemo oštrije postavljati zato što postoje sudski spisi. Na primjer, ako neko sjedi u Beogradu, blizu centra moći, po kojoj kalkulaciji taj pojedinac nije svjestan informacija koje se odnose na oružani konflikt i zločine? Po kojoj kalkulaciji je udaljenost bitna kada međunarodni mediji analiziraju situaciju u konfliktu i povezane slučajave zločina i izjava koje se slijevaju u beogradske kancelarije? I kako se utiče na tu kalkulaciju davanjem i trajanjem takvih informacija tokom trajanja konflikta tako da samo nekompetentni i naivni političari ne bi razumjeli uticaj svojih aktivnosti na počinjenje krivičnih djela?

Haški tribunal
Moramo postavljati ova pitanja i prepoznati krivicu visoko pozicioniranog političara koji je dovoljno pametan da kaže ili naredi jednu stvar, a pritom misli na sasvim drugo, a to podrazumijeva savim neki drugi način istrage ratnih zločina za koju su sudije veoma sposobni da provedu.
Postoji jedna pretpostavka, koja bi po mom mišljenju, trebala dobiti veću vrijednost u međunarodnom krivičnom pravu, a to je, naime, da ako mediji ili službene press konferencije zabilježe zločine, čak i izolirane zločine na pojedinim lokalitetima ili regionima, na periodičnoj bazi tokom dužeg vremenskog perioda, i sile i komande koje koriste politički ili vojni dužnosnici, da bi ti dužnosnici se trebali vezati direktno uz te zločine. Ovo je osobito tačno u slučajevima kada dužnosnik prima obavještenja o tome šta se dešava na linijama fronta ili čak iza tih linija u logorima i drugim mjestima gdje su počinjeni zločini u slučajevima de facto okupacije teritorije, i ako isti ne djeluje u toj situaciji. On ili ona ne mogu naivno glumiti neznanje ili tvrditi da su jednostavno umiješani samo u naoružanje i da bi zbog toga trebali biti oslobođeni odgovornosti.

Izvorna namjera visokog dužnosnika ne može biti da se oslobodi takvih zlodjela, i zaista može se desiti da je jednostavno izdavao direktive konvencionalnim oružanim snagama ili konvencionalnom ratovanju. Međutim, kada izvještaji medija upućuju na nešto sasvim drugo i na realnost zločina koji su počinjeni u navratu od nekoliko godina, jednostavno je nemoguće držati tog dužnosnika koji je bio uključen na najvišim nivoima, imunog od odogovornosti.

Mora se pretpostaviti da on ili ona znaju za te vijesti – možete to nazvati pretpostavkom o vijestima – i stoga ne smiju tvrditi da nisu znali te informacije. Ako neko igra ulogu vođe, i ovo je istina za period od 1990. pa sve do danas, taj neko bi trebao znati šta relevantni medijski izvori objavljuju. Ako visoki dužnosnik orkestrira logičku podršku trupama koje čine zločine, taj dužnosnik više ne djeluje u blistavom svijetu zakonitog vojnog ponašanja. Ako dužnosnik tvrdi da dokazi ne ukazuju na njegovu umiješanost ili ako se ne može dokazati da je pokazao namjeru da počini ili asistira u izvršavanju zločina, onda se ignoriše realnost modernog ratovanja i to kako se zločini lako poistovjećuju sa neprijateljstvima.

Dok Vijeće može biti veoma moćan instrument međunarodne pravde, politička volja članova Vijeća da poduzme neke mjere je veoma slaba. Retorika u rezolucijima Vijeća sigurnosti i izjavama predsjednika podržava odgovornost Vijeća, međutim Vijeće vrlo rijetko podržava svoje izjave akcijama
Proučite bilo koji oružani konflikt, koji se dogodio u posljednjih 20 godina, i vidjet ćete da su civili bili glavna meta oružanih snaga, policije ili pobunjenika koji su neškolovani u domenu ratovanja, da čak iako su se vijesti o zločinima protiv civila pojavljivale u medijima, neko od njih je morao pretpostaviti da postoji pravni problem na koji se treba osvrnuti. Kontekst bi trebao puno značiti u međunarodnom krivičnom pravu. Šta se dešava sa operacijama koje bi mogle utjecati na odluke vođe? Ključno pitanje tako postaje: je li sud, ili nije, u stanju da razumije što logično proizilazi iz činjenica na osnovu kojih su vođe, bez obzira na to koliko su bili udaljeni od mjesta na kojima su počinjeni zločini, imali znanje o tome šta se dešavalo? Te vođe moraju snositi odgovornost za ono što su oružane sile počinile u određenim vremenskim periodima u kojima nije postojala nemogućnost komunikacije o činjenicama i o kojima su mediji godinama marljivo izvještavali.

Balon bez vijesti

Naslijeđe Tribuala (to je nešto do čega mi je zaista stalo jer sam bio prisutan i pri njegovom uspostavljanju) ne smije davati smjernice političkim i vojnim vođama o tome kako izbjeći krivicu za zločinje koji su počinjenji i za koje su oni tako jasno znali. Naslijeđe ne smije eliminirati pomaganje kao oblik odgovornosti najviših dužnosnika, i staviti tu odgovornost u domen samo niže rangiranih zločinaca. Ako je naslijeđe actus reus u pomaganju i odgovornosti, tužitelj je taj koji mora dokazati specifičnu namjeru dužnosnika u tome da je izdavao direktive i pomagao pri izvršenju zločina, ili da dokaže da je dužnosnik bio dovoljno geografski blizu mjesta na kojem su počinjenji zločini da bi bio svjestan krivičnog ponašanja, pod pretpostavkom da je dovoljna blizina bitna u modernom svijetu, kao što je bila i u srednjevjekovnom. Oni trebaju dokazati da su samo opskrbljivali oružane snage u oružanom konfliktu, kao da su živjeli u balonu bez vijesti, izjava, bez svijesti ili znanja o tome šta su te snage počinile. Kontekst nam drugačije govori; zdrav razum bi nas trebao inače obavijestiti o tim dešavanjima.

Srebrenica
Ne, to ne može biti naslijeđe Tribunala. Postoje znakovi nade da će krajnje naslijeđe biti sasvim drugačije. U januaru 2014. godine jedno od žalbenih vijeća Tribunala strogo je tvrdilo da konkretna usmjerenost nije element u pomaganju i podržavanju zločina vezano za slučajeve koji su se desili na Kosovu i tako su potvrdile dugotrajnu činjenicu da istiniti test actus reus pomaganja u zločinima jeste taj da se mora dokazati da bilo koji čin ili propust je značajno doprinio vršenju zločina. Što se tiče mens rea zahtjeva, svijest o tome da će nečiji postupci ili propusti doprinijeti izvršavanju zločina, ostaje domen međunarodnog krivičnog prava.
Specijalni sud za Siera Leone i vijeća na sudovima za Kambodžu su isto potvrdila. Sudsko vijeće Međunarodnog krivičnog suda također nije prihvatilo konkretnu usmjerenost kao standard u slučajevima pomaganja i podržavanja zločina; niti je predraspravno vijeće Međunarodnog krivičnog suda prigrlilo konkretnu usmjerenost glede standarda o pomaganju i podržavanju; prije bi se reklo da je postavilo kao zahtjev da pomagač, ili onaj koji pruža podršku, djeluju imajući za cilj olakšavanje počinjenja zločina, a što se može ostvariti na osnovu standarda o saznanju koji se jasno navodi u Članku 30, propis o mens rea, Rimskog statuta.     

Prilike još uvijek postoje pred tri žalbena vijeća i na sudskom vijećima koje će izreći presude Radovanu Karadžiću, Ratku Mladiću, Goranu Hadžiću i Vojislavu Šešelju, da se utvrdi da li je Tribunal kao institutucija uspio da formulira ovu jednačinu primjenjući činjenice i kontekst. U finalnoj analizi otkrit ćemo praktične realnosti, artikulisane kroz običajno međunarodno pravo, o tome kako prevladati krivično ponašanje koje proizilazi iz najviših krugova da bi uništilo živote običnih nevinih civila koji imaju pravo na pravdu.

Nenaučene lekcije

Konačno, u danima 20 godina nakon mnogi će se pitati kako se dogodio genocid u Srebrenici. Bio sam prisutan kada se se donosile odluke u Washingtonu, što sam i opisao u svojoj knjizi Nestale duše o tome što smo znali i kada smo znali, i o kasnijem pritisku da se politika SAD-a prema konfliktu na Balkanu promijeni što bi ujedno postepeno dovelo do Dejtonskih pregovora i aktivnije uloge NATO-a. Koliko sam upoznat, niko u Washingtonu nije predvidio da će se desiti gencoid nad Bošnjacima u Srebrenici. Bili smo zabrinuti i pratili smo da li će vojne jedinice bosanskih srba napasti Srebrenicu i pokrenuti još jednu kampanju etničkog čišćenja, ovog puta na zaštićenoj UN zoni. Međutim, nismo se dovoljno brzo pripremili da odgovorimo vojnom silom na operacije usmjerene ka genocidu nad muškarcima i dječacima sjeverne Srebrenice, nakon što je i sam grad devastiran. Naš fokus je bio na sigurnosti Sarajeva samo nekoliko dana prije genocida u Sreberenici. Čak i dugo planiranoj vojnoj sili, koja je trebala biti u Srebrenici, bilo je potrebno najmanje 14 dana da se uspostavi, međutim, u međuvremenu se dogodio genocid.

Opsada Sarajeva
Ali te riječi ne pružaju utjehu porodicama žrtava Žepe i Srebrenice. Oni mogu pronaći neku utjehu u radu Tribunala, koje je donio nekoliko presuda, uključujući slučajeve Krstić i Popović i Tolimir. Presude žalbenog vijeća potvrđuju genocid u Srebrenici i drže odgovornim vojsku bosanskih srba kao i njihove vođe za zločine počinjene u Srebrenici i Žepi. Genocid u Srebrenici je također bitan faktor u procesuiranju Mladića i Karadžića. Prije osam godina Međunarodni krivični sud, u presudi koju sam kritikovao da je previše usko formulisana, ipak je gledao na jurisdikciju Tribunala i priznalo da se desio genocid u Srebrenici i da Srbija nije ispunila svoju obavezu po Konvenciji da genocid spriječi. To je bilo izuzetno važno načelo koje afirmira obavezu da se spriječi genocid.
Razmišljam o Srebrenici i o tome kako brzo je etničko čišćenje prešlo u genocid, kada razmatram sudbinu ljudi u Siriji i Iraku danas, koji su žrtve takozvane Islamske države i užasavajućih zločina koji se dešavaju u okviru ideologije i zlokobnog plana, što uveliko podsjeća na ono što se desilo u BiH prije 23 godine. Isto tako, kada sirijska vlada baci bombe na civilno stanovništvo, ili kada ih guši gasom, pitam se kako još uvijek nismo naučili lekcije iz Srebrenice, Žepe, Sarajeva, i cijelog konflikta na Balkanu. Ta lekcija podrazumijeva odgovornost za zaštitu, zajamčenu od strane Generalne skupštine UN-a u 2008, koja je dosad tako loše implementirana.

Vrijeme je sve, glavni faktor koji je trebao voditi Ujedinjene nacije i velike sile puno  prije nego što se konflikt na Balkanu pretvorio u višegodišnju tragediju. Istina koja ostaje do danas, za svaki izgubljeni dan nedjelovanja stotine ili čak hiljade ljudi su izgubile svoje živote u spiralama smrti, u hororu silovanja, izgladnjivanja, mučenja, progona, prisilnog premještanja, migracija izbjeglica i nestanaka. To se sve danas dešava u Siriji i Iraku, što ima značajan uticaj na susjedne države i mi ćemo bez sumnje komemorirati te zločine u nadolazećim godinama i dekadama.

Mladić i Karadžić
Genocid se trenutno odvija i u Siriji i Iraku. Pristanak na to što Islamska država čini svojim žrtvama podsjeća me na sličan pristanak na ono što se dogodilo u BiH prije dva desetljeća. Naš odgovor na današnju agresiju i zločine počinjene u Siriji i Iraku ostaje djelomičan; to je odgovor koji se oslanja na ciljana bombardiranja, na treninge lokalnih boraca, ujedno tolerišući nastavak zločina. Dani tolerisanja moraju prestati. Moramo formulisati novu paradigmu u međunarodnim odnosima, onu koja će pružiti odgovarajuće, efektivne i bitne multilateralne odgovore koji se direktno odnose na nezakonske snage koje čine užasne zločine i koje su dovoljne hrabre da djeluju brzo bez pravnog opravdanja čak i bez odobrenja Vijeća sigurnosti koje koristi svoje pravo na veto. Ne postoji politička filozofija ili teorija međunarodnog prava koja je vrijedna, ako toleriše masovne zločine protiv civilnog stanovništva u određenom vremenskom periodu.

(Autor je profesor prava i direktor Centra za međunarodna ljudska prava na Northwestern University School of Law. Bio je prvi američki ambasador na Large for War Crimes Issues (1997-2001) i autor je nagrađivane knjige All the Missing Souls: A Personal History of the War Crimes Tribunals. Tekst je iz njegovog izlaganja na Međunarodnoj konferenciji Istraživanje procesa, dokumentacije i procesuiranje genocida u Bosni i Hercegovini, održane u Sarajevu 11. juna 2015. godine)

(Avangarda.ba - 31.07.2015.)
-->

Komentari

Obavezna polja su markirana*