Jeruzalem: Vječiti grad slučaj

Novi svijet i Sveti grad

Piše: Zlatko Dizdarević      26.01.2017

Savjet bezbjednosti UN-a usvojio je 23. decembra rezoluciju kojom je širenje Izraela gradnjom ilegalnih naselja dalje zabranjeno ali, preko svake mjere arogantni premijer Netanyahu ostao je dosljedan sebi izjavom: “Gradit ćemo gdje i koliko hoćemo.” Trump, eto, ide niz dlaku Izraelcu i sada je pitanje – hoće li i kada staviti potpis na odluku o ambasadi i Jeruzalemu, kao svetom gradu u kojem judaizam ostaje kod kuće, a kršćanstvo i islam tu treba da postanu podstanari. Rezolucije UN-a koje se tome eksplicitno protive, više ne bi važile. Tako i tzv. “palestinsko pitanje” postaje mnogo eksplozivnije. Bezmalo pola planete, kršćani i muslimani ovakvom odlukom su poniženi. Može li to da se završi bez krvavih posljedica. Teško
Što bi narod kazao, otkako je svijeta i vijeka, Jeruzalem je bio “grad slučaj”. Nije ni čudo. U njemu su najveće svetinje tri monoteističke religije, judaizma, kršćanstva i islama. Samo to dovoljno je da  nikada ne bude mira. U ionako složenu storiju miješala se odvajkada politika, mada se nije u ona vremena tako zvala. Ime joj je prije bilo nekako poštenije – interes po svaku cijenu. A realizovao se uglavnom silom i rušenjem.

U minulom vijeku, taj interes i ta politika u i oko Jeruzalema sveli su se na floskulu o “palestinskom pitanju”. Malo ko pita zašto to nije “izraelsko-palestinsko pitanje”. Vjerovatno zato što je Izrael svoje “pitanje” kao problem priveo kraju. Nema Palestine, nema definisanih granica, nema obustave gradnje naselja na okupiranim teritorijama, nema povratka nekadašnjim kućama onih Palestinaca koji su u izraelsko-arapskim ratovima postali izbjeglice. Mnogi od njih i sa sačuvanim ključevima od rodnih kuća.

Palestinsko pitanje

Davno nekad, prvi premijer Izraela, Ben Gurion, kazao je – stari Palestinci će izumrijeti, mladi će zaboraviti. I raseliti se, vjerovao je. No, tako baš i nije bilo. Drama Palestine uz sve moćniji i radikalniji Izrael ne prestaje, a evo se sada u cijelu priču umiješala i ideja Donalda Trumpa, novog američkog predsjednika, da konačno potpiše odluku koju je Kongres njegove zemlje donio 1995. godine, (prvi put još 1950.): Ambasadu SAD treba prebaciti u Jeruzalem kao jedinstveni glavni grad cijelog Izraela.

Savjet bezbjednosti UN-a usvojio je 23. decembra rezoluciju kojom je širenje Izraela gradnjom ilegalnih naselja dalje zabranjeno ali, preko svake mjere arogantni premijer Netanyahu ostao je dosljedan sebi izjavom: “Gradit ćemo gdje i koliko hoćemo.” Trump, eto, ide niz dlaku Izraelcu i sada je pitanje – hoće li i kada staviti potpis na odluku o ambasadi i Jeruzalemu, kao svetom gradu u kojem judaizam ostaje kod kuće, a kršćanstvo i islam tu treba da postanu podstanari. Rezolucije UN-a koje se tome eksplicitno protive, više ne bi važile. Tako i tzv. “palestinsko pitanje” postaje mnogo eksplozivnije. Bezmalo pola planete, kršćani i muslimani ovakvom odlukom su poniženi. Može li to da se završi bez  krvavih posljedica. Teško.



Davno nekad, prvi premijer Izraela, Ben Gurion, kazao je – stari Palestinci će izumrijeti, mladi će zaboraviti. I raseliti se, vjerovao je. No, tako baš i nije bilo. Drama Palestine uz sve moćniji i radikalniji Izrael ne prestaje, a evo se sada u cijelu priču umiješala i ideja Donalda Trumpa, novog američkog predsjednika, da konačno potpiše odluku koju je Kongres njegove zemlje donio 1995. godine, (prvi put još 1950.): Ambasadu SAD treba prebaciti u Jeruzalem
U analizama napetih zbivanja, malo ko pokušava da se sjeti korjena cijele priče o čudesnom Jeruzalemu, zlatnom gradu tamnih sjenki. Prije bezmalo dvadeset godina nastali su neki od redova koji ovdje slijede o burnoj istoriji ovoga grada, pomalo čudovišno vjerodostojni i danas. Kao da vrijeme tamo stoji, sudbine su iste, samo su akteri nenaučenih lekcija drugi.

Muka dva naroda na jednoj zemlji, sa korijenima još iz biblijskih vremena, eto, nastavlja se. Mir između Izraelaca i Palestinaca nije i neće biti zaključen dok se ne postigne dogovor o “zlatnom gradu”. Ali, može li Jeruzalem u sudaru sa vlastitom istorijom i ovakvim ljudima uopšte moći da opstane. Svi bi ga htjeli za sebe, a sveti grad ne može pripasti nikome cijeli i bez ostatka. On pripada svima, ma kakve mu granice odredio ovaj ili onaj ugovor. Tako je bilo oduvijek mada se nikada nisu svi sa time pomirili. Bliski istok vijekovima je uzdrmavan događanjima u čijim su temeljima sukobi religija, geostrateški interesi velikih, voda, zemlja i nafta. Ipak, najosjetljivije i najdelikatnije pitanje bio je i ostaje status Jeruzalema, grada kojeg nazivaju “pupkom svijeta”, “centrom civilizacija”, “kolijevkom čovjekove duhovnosti”, “svetištem svih svetišta”. Izvjesno je da ne postoji na zemaljskoj kugli mjesto na kojem je tolika koncentracija istorije, legendi i mitologije po “kvadratnom centimetru” kao što je to u gradu na čijoj je sudbini, davno zapeo sporazum Izraelaca i Palestinaca.

Sveti grad tri religije

O Jeruzalemu se teško može razmišljati nepristrasno i hladne glave. Zato i razgovori o ovome gradu, sa njegovim žiteljima različitog porijekla i vjere, kao i prelistavanje starih knjiga, otkrivaju nevjerovatnu nemoć ljudskog intelekta da se dosegne “objektivni” nivo na kojem moguće rješenje postaje “pošteno” i “razumno”, podjednako za sve. Svojevremeno mi je u tom gradu jedan kršćanski sveštenik izrekao pomalo bogohulnu rečenicu: “Ne postoji na zemlji dovoljno ekumenizma da bi se premostile sve ovdašnje vjerske i druge razlike…” Istovremeno, vijekovi su pokazali da ne postoji ni toliko ekskluzivne isključivosti koja bi dovela do stalnog ključanja krvi. Svako je svakome tamo, ipak, morao da prizna da tri velike monoteističke religije čije su svetinje skoncentrisane na nekoliko kvadratnih kilometara unutar zidina Jeruzalema, imaju podjednaka prava koja su ravna podjednakim pretenzijama na grad i zemlju. Milijarde ljudi Jeruzalem doživljava kao zajedničku kapiju kroz koju valja proći na putu između sadašnjosti i vječnosti. Uporna nastojanja onih što hoće da ta vrata pritvore za jedne, a šire odškrinu za druge, propadat će i dalje, ma koliko dnevna politika izgledala moćna i presudna iz perspektive običnih smrtnika, zanemarivo malih u poređenju sa besmrtnim Jeruzalemom.

Kako je, zašto i pod kojim okolnostima Jeruzalem postao sveti grad tri religije, pitanja su na koja odgovori često podliježu vizuri onoga ko te odgovore daje. Knjige, ipak, kažu: prostore današnjeg Jeruzalema prvi su naselili Kanaanci, tri milenijuma prije naše ere. Dolina je bila pogodna, okružena brdima, a bilo je i vode i šume. Pleme koje se tu naselilo, kažu stari zapisi, zvalo se Džebusiti pa su tako nazvali i svoje naselje – Džebus. U kasnijim egipatskim, asirskim i vavilonskim tekstovima naselje se spominje kao Urusalimu. U Starom zavjetu grad se naziva Shalim. Imperator Konstantin vratio mu je ime Urshalim. Nakon kasnijih arapsko-muslimanskih osvajanja tada već čuveni grad dobio je naziv koji za islamski svijet važi i danas – Al Quds. Na terenu historiografije svaki od ovih perioda obojen je različitim nijansama koje se danas produbljuju ali često i brišu u bizarnim detaljima svakodnevnog života. Kako je to svojevremno konstatovao izraelski hroničar, “jedino mjesto na kojem je u Jeruzalemu ekumenizam doista ostvaren jesu prodavnice suvenira u kojima se jevrejski, muslimanski i hrišćanski kič nudi s podjednakim entuzijazmom”.



Milijarde ljudi Jeruzalem doživljava kao zajedničku kapiju kroz koju valja proći na putu između sadašnjosti i vječnosti. Uporna nastojanja onih što hoće da ta vrata pritvore za jedne, a šire odškrinu za druge, propadat će i dalje, ma koliko dnevna politika izgledala moćna i presudna iz perspektive običnih smrtnika, zanemarivo malih u poređenju sa besmrtnim Jeruzalemom
Prije tri hiljade godina legendarni jevrejski vladar David u Jeruzalem je donio “Kovčeg zavjeta” kojeg su prema predanju Jevreji sa Mojsijem pronijeli sa sobom tragajući, od Tanisa u Egiptu, preko Sinaja, za “obećanom zemljom”. Davidov sin, princ Solomon podigao je na brdu u Jeruzalemu veleljepni Hram za pomenuti Kovčeg. Gradilo ga je na hiljade Jevreja koji su kedrovo drvo za građevinu dovlačili iz Libana. Grad se širio, a nikli su i snažni bedemi oko njega. Bilo je to vrijeme procvata Jeruzalema u kojem Solomon nije ratovao sa vladarima okolnih zemalja, već se ženio njihovim kćerima. Imao je, kako Biblija kaže, sedam stotina žena i tri stotine “suložnica”. Ipak, 587. godine Nabukodonosor je osvojio i razorio grad zajedno sa Hramom. Njegove stanovnike je kao roblje preselio u Babilon. Pedeset godina kasnije persijski car Kir oslobodio je Izraelite koji su ponovo izgradili mnogo manji Hram.  

Rimska imperija počinje okupaciju Jeruzalema 63. godine prije naše ere. Grad ponovo cvjeta. Kao osvajači se smjenjuju Pompej, Hirkanus II i Herod sa kojim se završava period građenja, uspona i veličanstvene raskoši. Zidine oko Starog grada, ovakve kakve su danas, sagradio je ponovo kasnije otomanski vladar Sulejman Veličanstveni.

Nova era

Hrišćanska zajednica u Jeruzalemu svoj uzlet doživljava kasnije. Car Konstantin je sagradio kuće na Kalvariji, i veoma lijepu baziliku na Maslinovoj gori. Carica Evdokija i patrijarh Juvenal u petom, a Justinijan u šestom vijeku, dovršili su veleljepni grad koji je postao meka za vjernike iz cijelog hrišćanskog svijeta. Blagostanje je, kako to često biva, kratko potrajalo. Persijanci su 614. godine napali grad, protjerali stanovništvo i za sobom ostavili ruševine i zgarišta. Jeruzalem potom osvaja 638. godine halifa Omar. Počelo je zlatno doba islamske kulture i civilizacije u svetom gradu.

Mnogi istoričari se danas slažu da su muslimani i hrišćani živjeli u Jeruzalemu uglavnom složno sve dok ekspedicija vizantijskih krstaških osvajača nije svojim haranjima probudila krajnji revolt i osvetoljubivost. Kulminacija je bila kada je fatimidski halifa Hakim porušio sveti grob i mnoga sveta mjesta. Krstaši su, ipak, zauzeli Jeruzalem jula 1099. godine, da bi ih odatle protjerao čuveni arapski vojskovođa, Kurd iz Tikrita, Salahuddin. Franački arhitekti dobili su potom zadatak da ponovo podignu sveti grad.

Kada su grad zauzeli Turci 1244. godine, počela je nova, duga borba za dominaciju nad Jeruzalemom. Gospodari su se smjenjivali do Pariskog sporazuma 1856. Dogovoreno je da o  sudbini grada ravnopravno odlučuju Rusija, Francuska, Njemačka i Velika Britanija. Nova era nastupila je decembra 1917. godine kada su Britanci u Jeruzalem ušli sa vojskom koju je predvodio legendarni general Allenby. Time je prestala turska vladavina, a tri godine kasnije Jeruzalem je postao glavni grad Palestine, ali pod britanskim mandatom.



Nova era nastupila je decembra 1917. godine kada su Britanci u Jeruzalem ušli sa vojskom koju je predvodio legendarni general Allenby. Time je prestala turska vladavina, a tri godine kasnije Jeruzalem je postao glavni grad Palestine, ali pod britanskim mandatom
Jeruzalem je u dugoj istoriji, bez obzira na vlasnika, gotovo uvijek uživao poseban tretman. Tako je i njegov značaj danas, u postojećoj krizi na Bliskom istoku, izuzetan. Zanimljivo je da Jeruzalem od razaranja Solomonovog carstva, nikada nije bio formalno glavni grad neke države osim svoje, “jeruzalemske”. Bio je autohtono administrativno sjedište, značajan kulturni, vjerski, trgovinski centar. Tek poslije Prvog svjetskog rata, Britanci, sa mandatom upravljanja Palestinom, određuju granice zemlje. Jeruzalem je postao administrativni centar, a granice Palestine, tada iscrtane, ostat će i računat će se i u savremenoj istoriji i politici.

Perući ruke od Palestine, Britanija je poslije Drugog svjetskog rata vratila mandat tek osnovanoj svjetskoj organizaciji. Generalna skupština UN-a donosi 1947. godine odluku o podjeli Palestine. Jevreji su dobili pola od onoga čemu su se nadali vijekovima, a Palestincima su uzete tri četvrtine onoga što im je pripadalo vijekovima. Za Jeruzalem je predviđen poseban internacionalni status. Planovi se nisu odvijali kako je zamišljeno. U razbuktalom arapsko-izraelskom sukobu obje strane vodile su najteže borbe upravo radi zadobijanja pozicija u svetom gradu. Arapi su u početku držali cijeli Jeruzalem krvavo ga braneći. Gubitak Jeruzalema značio im je gubitak rata. Za Jevreje, osvajanje Jeruzalema značilo je ispunjenje starog zavjeta. Uprkos svemu, niko nije mogao do kraja da vlada cijelim gradom. Jevrejima je pripao zapadni dio grada, Arapi su zadržali njegovu istočnu polovinu. Svi spomenici triju religija bili su uglavnom tu. Zid plača, zapadni zid Solomonovog hrama, našao se na demarkacionoj liniji između arapskog i jevrejskog dijela. Tako je bilo do “šestodnevnog” junskog rata 1967. Izraelci su tada okupirali čitavu teritoriju Jeruzalema i Palestine. Od tada, činili su sve kako bi izmijenili bit Jeruzalema i zauvijek ga zadržali pod svojom kontrolom.

Sudbina svetog grada

Četiri su ključna spora u sedam decenija od podjele Palestine 1947: teritorija, Jeruzalem, ilegalna jevrejska naselja i izbjeglice. Problem Jeruzalema ostaće najteži. Poruka Izraelaca poslata je 1950. godine zakonom kojim Jeruzalem proglašavaju nedjeljivom prijestonicom njihove države. Rijetko složni Arapi ovim povodom ujedinili su se. Tako sudbina svetog grada prevazilazi okvire izraelsko-palestinskog sukoba, pa i bliskoistočne okvire.

Poslije junskog rata 1967. godine Izrael je sistematski radio kako bi ojačao pozicije na okupiranom dijelu Palestine, a posebno u Jeruzalemu. “Uređenja” su prevashodno značila rušenja i uklanjanja čitavih arapskih naselja iz dijelova grada. Tako je nastao i trg ispred Zida plača. Nezakonite su bile eksproprijacije i konfiskacije arapske zemlje i vjerskih posjeda, a poslije najmanjeg bunta, arapske kuće su dinamitom dizane u vazduh i stanovništvo protjerivano. Sve je to bila, zapravo, planska aneksija Jeruzalema i pretvaranje u dominantno jevrejski grad.



Poruka Izraelaca poslata je 1950. godine zakonom kojim Jeruzalem proglašavaju nedjeljivom prijestonicom njihove države. Rijetko složni Arapi ovim povodom ujedinili su se. Tako sudbina svetog grada prevazilazi okvire izraelsko-palestinskog sukoba, pa i bliskoistočne okvire
Demografija u “velikom Izraelu” radi za Palestince. Otud želja mnogih Izraelaca da ostanu u “manjoj državi” bez Zapadne obale, ali sa izrazitom većinom Jevreja. Logika Netanyahua je druga – širiti Izrael na palestinske teritorije do sahranjivanja ideje o palestinskoj državi. Palestinaca u Izraelu iz 1967. ima oko milion, spram šest miliona Jevreja. Državljani su Izraela, imaju izraelske lične karte, ali ne i pasoše, niti imaju pravo glasa osim na lokalnim izborima. Poreze državi, naravno, plaćaju. U julu 1980. godine u Knesetu (izraelski Parlament) usvojen je tzv. “osnovni zakon” kojim se proglašava suverenitet nad Jeruzalemom kao “nedjeljivom prijestonicom” Izraela. Savjet bezbjednosti UN-a donosi ubrzo Rezoluciju broj 478 kojom se osporava proglašenje Jeruzalema glavnim gradom Izraela, a strane zemlje pozivaju se da ambasade zadrže u Tel Avivu, zvanično glavnom gradu Izraela, prema odluci UN-a o podjeli iz 1947.  

Nastojanje Izraela da se po svaku cijenu dokopa Jeruzalema neprekidno je, od prvih dana stvaranja države. Ben Gurion izjavio je 1950. godine da je “još kralj David hiljadu godina prije naše ere učinio Jeruzalem glavnim gradom Izraela. Time je samo potkrijepljeno biblijsko pravo Izraela na Palestinu i na Jeruzalem kao glavni grad”. Svi kasniji događaji vodili su se ovom idejom. Mnogi trezveni Jevreji, kojima je na duši trajna sigurnost Izraela, mnogo su sporemniji na kompromis.

Mješavina različitih liturgija

Religija je, naravno, kamen temeljac Jeruzalema kakav je danas i kakav je oduvijek bio. Jevreji širom svijeta mole se u smijeru Zida plača, tog drevnog ostatka veličanstvenog Hrama kojeg je podigao Solomon. Puni sjaj Hramu vratio je Herod koji je vladao pet stotina godina poslije Solomona, u vrijeme kada je rođen Isus. Prema jevrejskoj tradiciji, božanski duh je ostao nad tim mjestom i poslije uništenja samog hrama. U gotovo svako doba dana ili noći, tokom svakog godišnjeg doba, mogu se vidjeti oni koji se mole pred Zidom ili, pak, jednostavno stoje i ćute.

Pukotine i prorezi između kamenja u zidu su ispunjeni presavijenim papirićima sa molitvama vjernika. Da bi bilo mjesta za nove poruke, vjerske vlasti povremeno sakupljaju papiriće i sahranjuju ih na obližnjem groblju, kao što se postupa sa starim molitvenicima i svetim knjigama. Uoči šabata i tokom praznika hiljade Jevreja preplavi šetalište ispred Zida plača. Brojni skupovi vjernika mole se istovremeno u toj velikoj sinagogi pod vedrim nebom – irački, marokanski, istočnoevropski. Mješavina njihovih različitih liturgija odražava bogatu raznolikost jevrejske dijaspore.



Šetajući ulicama starog grada srećete grčke pravoslavne sveštenike sa visokim kapama, Jermene sa crnim kapuljačama, pripadnike raznih rimokatoličkih redova u raznobojnim odeždama, Etiopljane, Kopte iz Egipta, pripadnike Sirijske pravoslavne crkve čija djeca uče aramejski – jezik  kojim je Isus govorio. Svi oni, razumljivo, polažu manje ili više prava na kamen pod nogama u  Jeruzalemu
Brojnost hrišćanskih vjeroispovjesti u svetom gradu još je uočljivija. Neki noviji podaci kažu da se samo u Jeruzalemu ispovijedaju 32 različite hrišćanske vjeroispovjesti. Šetajući ulicama starog grada srećete grčke pravoslavne sveštenike sa visokim kapama, Jermene sa crnim kapuljačama, pripadnike raznih rimokatoličkih redova u raznobojnim odeždama, Etiopljane, Kopte iz Egipta, pripadnike Sirijske pravoslavne crkve čija djeca uče aramejski – jezik  kojim je Isus govorio. Svi oni, razumljivo, polažu manje ili više prava na kamen pod nogama u  Jeruzalemu.

Tokom vijekova dolazilo je i do žestokih sukoba između sveštenika raznih vjeroispovjesti zbog  prava nad uzvišenim svetim mjestima. U crkvi Svetog groba, najsvetijeg mjesta hrišćanstva, rasprave su nekad završavale tučom, a pamte se i slučajevi ubistava. Rješenja za probleme su bila razna. Recimo, generacijama se ključ crkve Svetog groba nalazi kod jedne muslimanske porodice. Oni svakog jutra otvaraju glavna crkvena vrata, i tako je izbjegnuta velika rasprava između kršćana ko bi trebalo da se stara o tom ključu. I pored razlika, pripadnici svih kršćanskih crkava ujedinjeni su u danima kada ih kalendar dovodi tamo gdje je kroz Jeruzalem koračao Isus posljednji put. Maslinova gora, Via Dolorosa, Golgota, crkva Svetog groba, Isusovo raspeće, sve su to svetinje koje imaju neponovljivo značenje i smisao.

Pouke islama

Svetost Jeruzalema za islam vezana je za opis iz Kur’ana koji govori o čudesnom noćnom Muhamedovom putovanju iz Meke u sveti grad. Svako će vam dijete tamo ispričati kako je “Muhameda probudio anđeo Gabrijel u Meki i odjahao sa njim do Jeruzalema na konju koji je imao čovječiju glavu”. Sa stijene na kojoj je bio srušeni Hram Muhamed se vinuo na nebo, gdje su mu otkrivene pouke islama.

Izuzetno blago koje su rani muslimanski vladari zaviještali Jeruzalemu jeste prelijepa džamija Kupola nad pomenutom stijenom (Masjid Al Sakhara Al-Mucharrafa) koju je 691. godine, na mjestu srušenog jevrejskog Hrama, podigao halifa Abd-al-Malik. Prije nje, na tom je mjestu osvajač Jeruzalema, halifa Omar prvo raščistio stare ruševine i naredio da se sve poprska ružinom vodicom. Onda je naložio da se tu sagradi mala drvena džamija. Prilikom ulaska u Jeruzalem, kako stoji u jevrejskim izvorima, velikodušni halifa Omar je posjetio i Crkvu Svetog groba. Kupola, zlatnim pločicama pokriveno islamsko svetište, spada među najljepše građevine na svijetu i predstavlja arhitektonski simbol i vizuelni ukras Jeruzalema. Na sjevernom kraju platoa nalazi se džamija Al-Aqsa, jedan od najznačajnijih monumenata islamske civilizacije. Može da primi pet hiljada vjernika, a na platou ispred još desetak puta toliko.



Brdo Hrama, koje i Jevreji i muslimani smatraju svetim, najosjetljivija je tačka na Bliskom istoku. I za kršćane je Jeruzalem, naravno, izuzetno važan, ali se njihove crkve, uključujući i Vatikan, godinama već mudro drže stava da je za njih najvažnije imati slobodan pristup svetim mjestima
Brdo Hrama, koje i Jevreji i muslimani smatraju svetim, najosjetljivija je tačka na Bliskom istoku. I za kršćane je Jeruzalem, naravno, izuzetno važan, ali se njihove crkve, uključujući i Vatikan, godinama već mudro drže stava da je za njih najvažnije imati slobodan pristup svetim mjestima. Ostalo im je manje bitno. Izraelu ovo, naravno, odgovara. Za islam, to je treće mjesto po svetosti, poslije Meke i Medine i ne može “pripasti” Izraelu. Istorija, ipak, već dugo ne pamti u Jeruzalemu  klasični “sveti rat”. Dugotrajni politički sukobi nisu prerasli primarno u vjerske sukobe.

Uprkos međureligijskim napetostima i strastima upletenim u protivrječna uzdizanja vjere na ovom religijskom izvoru, kakav-takav mir, kao uvijek, sada je opet temeljito uzdrman politikom. Unutrašnjom i vanjskom. Ni novi svijet ne dopušta svetom gradu da ne bude – slučaj.
-->

Komentari

Obavezna polja su markirana*