Bilo bi krajnje jednostavno da je stvar jednodimenzionalna. Kardinal Puljić i izvršni producent Crkve za pitanje novčane pomoći Hrvatima u BiH velečasni Franjo Topić su zatražili otkazivanje predstave Olivera Frljića “Naše i vaše nasilje”, Festival MESS je primio prijetnje, na priču svećenika se “primila” i Kantonalna vlada čiji je premijer Konaković pokazao da je običan mali aparatčik.

Vodstvo Festivala prvo otkaže predstavu, onda slobodarska javnost digne glas, pa se objavi da će predstava biti odigrana – interno. Onda ljudi dođu pred Narodno pozorište, stvori se fortutma, ali pobijede raja i pravda, i slobodarsko Sarajevo.

Javnost Sarajeva

Bilo bi najbolje da je (bilo) tako. Onda, fino, optužimo Crkvu, kažemo da su poput rigidnih staljinista jer hoće da se zabrani igranje predstava, a onda pohvalimo liberalnu javnost Sarajeva i hrabru pozorišnu publiku koja je izvojevala još jednu veliku pobjedu. Bilo bi, ali nije. Nego je, sve skupa, nategnuto. I otužno.   

Bilo bi odlično kad bi najveći problem (današnjeg) Sarajeva bili MESS i predstava Olivera Frljića “Naše nasilje i vaše nasilje”. I bilo bi, zaista, divno kad bi to sve to skupa bila predstava. Nadalje, bilo bi super da su se Katolička crkva i njezini predstavnici Vinko Puljić i Franjo Topić oglasili oko toliko stvari koje su se u Sarajevu desile, ali nisu. Oni su uživači privilegija u društvu u kojem su vjerske zajednice važnije od civilnih institucija i to je tako.

Ne bi bilo loše da, osim o imbecilnosti tužbe koju su podnijeli Puljić, Topić i njihovo društvo ograničene odgovornosti, iz medija saznamo nešto o ozbiljnosti prijetnji Festivalu

Socijalno, oni su , uglavnom štetočine, i oportunisti koji, uglavnom, nisu osudili zlo učinjeno u ime boga i crkve. I u njihovo ime. Na repu događaja, u provinciji koja se zove Bosna (Franciscana), i oni hoće svoj komad medijske  slave.  I digli su glas protiv predstave za koju su čuli da je blasfemična: da je osuđena u Poljskoj, i da se u njoj događaju skandalozne stvari: da ,recimo, Isus siđe s križa i siluje ženu koja nakon toga porodi bosansku (poljsku, hrvatsku) ili neku drugu zastavu. To je, sve skupa, jadno. Bilo bi, dakle, divno da se radi o predstavi, ali se – ne radi.

Preispitati svoju Stranku

Radi se o tome da je društvo u kojem živimo – malo trudno. I to već dvadeset i jednu godinu. Ono je, nakon silovanja, koje su nad njim provele vjerske zajednice, političke stranke, mentalitet nedojebanosti i međunarodna zajednica, trebalo poroditi neki rezultat. Ali, nije. Ostalo je polutrudno, jer je premijer Kantona Dino Konaković odmah nakon miga ispod mantije, riješio da se “preispita” rad MESS-a. Eki, preispita? Kako?

Da, recimo, neko od velikih intelektualaca iz njegove stranke analizira kvalitet Frljićeve (i ostalih) predstava, pa, s božjom pomoću, da neki svoj sud. To ne bi išlo lako, jer se većina te družbe ne zna čestito ni potpisati, ali ni u tome nije najveći problem.

MESS je budžetska kulturna institucija, važan festival na kojem su se događale mnoge za pozorište i kulturnu scenu bitne stvari, ali ni u tome nije kvaka. Pa, u čemu je onda, pitaš se, mili čitaoče, poreski obvezniče, ljubitelju teatra koji ne glasa za nacionalne stranke i želi malo “normalne” atmosfere za sebe i svoj grad!?

Imbecilnost tužbe

U tome što su svi akteri ove priče povezani u isti hranidbeni lanac.  Jer, nikada nećemo saznati koliko su teške optužbe vođa rimokatoličke pastve u nas, i u tome što Dino Konaković ne bi pričao takve gluposti da vjerske zajednice baš svugdje nisu pustile svoje pipke. I da vlast koju on obnaša, nije proizvod direktnog tala i rasporeda moći u društvu u kojem je moguće da se Crkva miješa u pozorište, a političke stranke postavljaju direktore istih tih pozorišta i festivala. Jer, bilo bi, takođe, super da Oliver Frljić negdje gdje dođe raditi ne proizvede skandal, i da ga se sjećamo ne samo po tome šta je šarao po guzovima svojih glumaca i glumica, nego da ga upamtimo i po nečemu što je, doista, napravio.

Kad su, onomad, pobili novinare Charlie Hebdoa u Parizu, nakon odavanja počasti, grad je nastavio živjeti punim plućima i pokazao da se ne boji. Sarajevo se od rata naovamo nije pretrglo od kontriranja gluposti

Također, ne bi bilo loše da, osim o imbecilnosti tužbe koju su podnijeli Puljić, Topić i njihovo društvo ograničene odgovornosti, iz medija saznamo nešto o ozbiljnosti prijetnji Festivalu: u ovoj zemlji nema individue koja na neki način nije spriječavana da radi svoj posao – ako ga radi ozbiljno. Tako da, fakat, ne treba padati na foru da se prijetnjama može spriječiti održavanje javnog događaja.

Jer, kad su, onomad, pobili novinare Charlie Hebdoa u Parizu, nakon odavanja počasti, grad je nastavio živjeti punim plućima i pokazao da se ne boji. Sarajevo se od rata naovamo nije pretrglo od kontriranja gluposti: ako izuzmemo skup za gay paradu koji je 2008. završio fizičkim napadima na organizatore i goste i proteste pred Skupštinom 2014., nije bilo akta građanske neposlušnosti. Sve je to bilo, manje-više, isforsirana (malo)građanska žabokrečina. S uvijek istim licima koja se ponavljaju.

Između popova i partija

Bilo bi divno da je “gledanje predstave na vlastitu odgovornost” bio građanski hrabar akt. Nisam bio pred Pozorištem u nedjelju uveče – da jesam, sigurno bih bio tamo, kao i svake godine, i tu grupu tamo smatram ponajboljim dijelom društva – ali šta se drugo moglo očekivati? Da ljudi neće htjeti ući? Da će se pomiriti sa Puljićevim i Topićevim željama?

Ne mogu pristati ni na to da se liberalni Festival plaćen novcima poreskih obveznika proglašava bastionom slobode i najavljuje u desničarskoj, opskurnoj novini koja veliča Erdoana i Izetbegovića juniora. Ma, dajte molim vas. To je jednako blesavo, kao i premijersko prenemaganje o  preispitivanju rada MESS-a

S druge strane, ne mogu pristati ni na to da se liberalni Festival plaćen novcima poreskih obveznika proglašava bastionom slobode i najavljuje u desničarskoj, opskurnoj novini koja veliča Erdoana i Izetbegovića juniora. Ma, dajte molim vas. To je jednako blesavo, kao i premijersko prenemaganje o  preispitivanju rada MESS-a: Ili miješanje popova (ili hodža) u repertoarske stvari. Jer, kad se jednom podmetneš, pitanje kad ćeš ostati (malo) trudan, ostaje samo stvar trenutka.

Onog u kojem živimo. I zato bi bilo dobro kad bi ova cijela fortutma bila predstava. A ne život koji živimo.  U teatru, među popovima. I partijama.